Nastavnici određene životne okolnosti i zdravstvene poteškoće učenika većinom povezuju s njihovim manjim izgledima za obrazovni uspjeh, dok individualna obilježja učenika poput roda, seksualne orijentacije ili etničke pripadnosti znatno manji postotak nastavnika doživljava kao izvor ranjivosti koja može umanjiti njihove obrazovne izglede

Podrška stručnih suradnika u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju te razrednoj nastavi veća je u razvijenijim regijama Hrvatske (Dalmacija, Grad Zagreb, Istra i Primorje te Sjeverna Hrvatska)

Uvid u nove članke i opsežne publikacije Mreže „Cjeloživotno učenje za sve” donose nam rezultate šest znanstvenih istraživanja vezanih za problem obrazovnih nejednakosti. Mreža okuplja više od 60 stručnjaka iz znanosti, obrazovanja i civilnog društva, a riječ je o jednoj od najvećih inicijativa za istraživanje problema nejednakosti u obrazovanju u Hrvatskoj. Istraživanjima je obuhvaćeno više od 2500 anketiranih sudionika i više od 300 sudionika fokusnih grupa i intervjua, što je rezultiralo objavom čak 14 različitih radova. Objavljeni radovi na više stotina stranica pružaju pogled u iskustva odgojitelja, učitelja, učenika i studenata koji su suočeni s obrazovnim nejednakostima. Na temelju rezultata istraživanja izrađene su detaljne preporuke za javne politike za unaprjeđenje pravičnosti i uključivosti hrvatskog obrazovnog sustava.

U Školskim novinama prenosimo sažetak analiza vezanih za rani i predškolski odgoj i obrazovanje te za osnovnoškolski i srednjoškolski sustav. Cilj prvog istraživanja bio je analizirati razinu zadovoljstva odgojitelja i učitelja zakonski predviđenim oblicima podrške djeci te njihovu procjenu doprinosa sastavnica obrazovne politike izjednačavanju obrazovnih mogućnosti sve djece. Kada je riječ o podršci, ispitanici su najzadovoljniji doprinosom uprava odgojno-obrazovnih ustanova, a najmanje su zadovoljni doprinosom Vlade RH i nadležnog ministarstva. Intervjuirani odgojitelji i učitelji kao nepovoljan položaj djece prepoznaju odstupanja u razvojnom i zdravstvenom statusu (teškoće u razvoju i učenju, darovitost, problemi mentalnog zdravlja, problemi u ponašanju), nepovoljne obiteljske prilike djeteta (struktura obitelji, kvaliteta brige o djetetu, život s jednim roditeljem) i socijalno uvjetovani nepovoljni položaj (rizik od siromaštva, pripadnost romskoj nacionalnoj manjini, život u obitelji u kojoj se ne govori hrvatski jezik).

Intervjuirani odgojitelji i učitelji suglasni su u ocjeni da najviše podrške u odgoju i obrazovanju djeca u nepovoljnom položaju dobivaju od stručnih službi i uprave ustanove. Pritom su navedene (anonimno) izjave pojedinih ispitanika: „Kad se ne mogu nositi s nekakvom situacijom, onda tražim da mi dođe stručna osoba, najčešće to bude psiholog koji nam dolazi u grupu i koji nam pomaže”; „Uvijek kad naiđem na nešto... bilo kakva vrsta isključivanja ili ičega, uvijek se obratim našoj ravnateljici ili stručnoj službi koja mi onda pomogne savjetom kako pristupiti ili djetetu ili roditelju ili pozovemo roditelje na razgovor ili nešto”; „Stručna služba tu odrađuje velik dio posla, s njima rade jedan na jedan i njima je najlakše vidjeti što im još treba dodatno objasniti. Oni su vjerojatno na prvom mjestu, a onda i ostali učitelji i učiteljice”; „Podrška drugih dionika obrazovne politike u pravilu nije doživljena kao podržavajuća... i dugo se čeka u našem sustavu... Onda sve to puno duže traje. Tu se izgube po dvije godine i ništa se ne pokrene”. I na kraju: „Moj je dojam da smo prepušteni praktički sami sebi” i „Nama se dosta često servira nešto bez da se pitalo je li to provedivo, što vam zapravo treba.”

Kao slabosti sustavne podrške djeci u nepovoljnom položaju izdvajaju se nedostatna ekipiranost ustanova stručnim suradnicima i ograničenja koja proizlaze iz nastavnih materijala i nacionalnih kurikuluma. „Naš vrtić ima više od 500 djece, a imate jednog psihologa i jednog logopeda, tako da je to naprosto teško i od njih očekivati da će svima pomoći”; „... ali te ženskice padaju s nogu jer problema je toliko da si to ne možete zamisliti.”

Ispitanici ističu nedostatak posebnih programa za darovitu djecu. „Darovita djeca ne dobivaju adekvatnu podršku, a potrebna im je. Puno se više fokusiramo na djecu s teškoćama u razvoju nego na darovitu djecu. Da, dijete i ako je darovito, da se malo i zanemaruje, u pravilu se svrstavaju u neki prosjek”; „... najmanju podršku imaju nadareni učenici jer oni u tom sustavu nekad prođu ispod radara.” „Darovita djeca jednostavno ne dođu na red jer nema vremena. Nema vremena i uvijek sutra ćemo, ali to sutra nikako da dođe”, navode učitelji i odgojitelji.

Nerazrađene procedure i protokoli usmjereni na jačanje kompetencija roditelja za roditeljsku ulogu ističu se kao vrlo važan čimbenik obrazovnih nejednakosti jer mnogi odgojitelji i učitelji naglašavaju nedovoljnu podršku djeci u obiteljima, na što se nadovezuju slabe mogućnosti poticanja roditelja na promjenu odgojnih praksi. „Roditelji se onda zatvore jer ne razumiju što odgojitelji ustvari žele ili trebaju od njih” ili još jedan citat ‒ „Od roditelja ne mogu saznati ništa”. Pokazalo se da djeca u nepovoljnom položaju u pravilu dobivaju podršku od samih odgojitelja i učitelja. Ona se temelji na inkluzivnim sustavima vrijednosti i sustručnjačkoj suradnji. „Ući u njihove cipele. To je jako važno, uči u dječje cipele”; „Pa uglavnom kolegica i ja između sebe razgovaramo, dogovaramo i promišljamo što bismo mogle napraviti da poboljšamo situaciju”.

Ovakvi su nalazi, složite ćemo se, itekako zabrinjavajući.

Važna podrška stručnih suradnika

Kada je riječ o iskustvima odgojitelja i učitelja u prevenciji obrazovnih nejednakosti u predškolskom te osnovnoškolskom obrazovanju, pokazuje se da odgojno-obrazovni djelatnici imaju iskustva u odgoju i obrazovanju djece u nepovoljnom položaju, no najmanje iskustva imaju u odgoju i obrazovanju djece tražitelja azila i djece manjinske seksualne orijentacije. U vlastitoj odgojno-obrazovnoj praksi najmanje trećina odgojitelja i učitelja prepoznaje djecu koja žive izvan roditeljskog doma, u obitelji u kojoj se ne govori hrvatski jezik te djecu koja su doživjela zlostavljanje ili zanemarivanje u obitelji. Ostale činitelje nepovoljnog položaja djece prepoznaje znatno veći broj odgojitelja i učitelja.

Ovo istraživanje upućuje na oskudna i neujednačena iskustva odgojitelja i učitelja u provedbi institucionalnih oblika podrške za izjednačavanje obrazovnih mogućnosti djece u nepovoljnom položaju, što se odražava na nejednakost obrazovnih mogućnosti u analiziranim razinama obrazovanja, navode istraživači.

Pokazalo se da se procjena dostupnosti podrške stručnih suradnika učiteljima razredne nastave statistički znatno razlikuje s obzirom na regiju i veličinu mjesta u kojoj ustanova djeluje. Dob i godine radnog staža učitelja razredne nastave dovode do razlika u procjeni njihova iskustva u individualiziranoj podršci djeci, a veličina mjesta u kojoj ustanova djeluje do razlika u pružanju dodatne podrške djeci u nepovoljnom položaju. Podrška stručnih suradnika u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju te razrednoj nastavi veća je u razvijenijim regijama Hrvatske (Dalmacija, Grad Zagreb, Istra i Primorje te Sjeverna Hrvatska), a manja u slabije razvijenim regijama Hrvatske (Središnja Hrvatska i Slavonija). Više iskustva u pružanju dodatne podrške djetetu imaju učitelji razredne nastave u srednjim i velikim gradovima, a manje u općinama i manjim gradovima. Najviše iskustva u individualiziranim oblicima podrške djeci imaju učitelji razredne nastave u dobi od 40 i više godina s radnim stažem od šest i više godina, a najmanje mlađi učitelji s manje radnog iskustva. Iz rezultata proizlazi da početnici i mlađi učitelji imaju manje iskustva u pružanju podrške djeci u nepovoljnom položaju.

Iz rezultata ovog istraživanja proizlaze sljedeće preporuke za donositelje odluka i kreatore obrazovne politike: definirati jasnije i koherentnije obrazovne politike i propise koji će obuhvaćati rani i predškolski te osnovnoškolski odgoj i obrazovanje; oblikovati državne pedagoške standarde koji će osigurati minimalne standarde kvalitete u svim odgojno-obrazovnim ustanovama; osigurati ujednačene profesionalne kompetencije i paradigme odgojno-obrazovnih djelatnika na svim razinama obrazovanja o obrazovnim nejednakostima tijekom inicijalnog obrazovanja i kontinuiranoga profesionalnog razvoja; osigurati umrežavanje i suradnju svih dionika i sustava koji su odgovorni za osiguravanje prava djeteta; osigurati odgovarajuće prostorno-materijalne i ljudske resurse, osobito dostupnost stručnih suradnika različitih profila (psihologa, edukacijskih rehabilitatora, logopeda, socijalnih pedagoga, socijalnih radnika).

Razlike između siromašnih i bogatih

Analize vezane za obrazovne nejednakosti u srednjoškolskom obrazovanju među ostalim donose učeničku perspektivu putem odgovora 1238 učenika, od kojih polovica pohađa četverogodišnje strukovne programe. Paralelno, prikupljeni su odgovori 268 nastavnika.

Jedan je od negativnih indikatora dobrobiti i iskustvo s vršnjačkim nasiljem. U istraživanju na nacionalno reprezentativnom uzorku učenika drugog razreda srednje škole (te također 5. i 7. razreda osnovne škole) u Hrvatskoj, pokazalo se da je među učenicima koji doživljavaju nasilje veći udio onih koji imaju ispodprosječan materijalni status te da su počinitelji vršnjačkog nasilja češće djeca iz obitelji iznadprosječnog materijalnog statusa. Kvalitativno istraživanje sa srednjoškolcima (iz gimnazija, četverogodišnjih i trogodišnjih srednjih strukovnih škola) iz obitelji korisnika prava na zajamčenu minimalnu naknadu dalo je dublji uvid u učinak siromaštva na dobrobit i kvalitetu života djece. Pokazalo se da su učenici svjesni negativnih učinaka ekonomske krize na njih same i na njihovu obitelj. Oni uočavaju da materijalna neimaština otežava različite aspekte njihovih života povezane s osnovnim uvjetima za život, zdravlje, obrazovanje, vršnjačke odnose i slobodno vrijeme, te pristup informacijama i mogućnost izražavanja vlastitog mišljenja. Primijećene su i razlike između učenika koji žive u siromašnijoj i bogatijoj zajednici. Učenici okruženi siromašnijom zajednicom svjedoče o još skromnijim mogućnostima školovanja i provođenja slobodnog vremena, dok učenici iz bogatijeg okružja vide obrazovanje kao mogući način izlaska iz siromaštva.

Kad je riječ o percepciji nejednakih prilika koje u društvu imaju pripadnici pojedinih ranjivih skupina, nastavnici u najvećoj mjeri smatraju da su Romi društvena skupina koja je u većoj mjeri zakinuta. Nastavnici percipiraju da Romi imaju manje izgleda steći dobro srednjoškolsko obrazovanje (49,9 posto se slaže ili u potpunosti slaže), dobiti dobre poslove (55,5 posto izražava slaganje) ili nešto postići u životu (33 posto ih se slaže). Za siromašne osobe nešto više od četvrtine nastavnika smatra da imaju manje izglede steći dobro izglede srednjoškolsko obrazovanje (27,5 posto), dok otprilike četvrtina smatra da imaju manje izglede dobiti dobre poslove (24,2 posto). U nešto manjem postotku nastavnici smatraju da siromašne osobe imaju manje izglede za životna postignuća (16,2 posto). Kad je riječ o procjenama izglede žena za dobivanjem dobrih poslova, 23,4 posto nastavnika smatra da žene imaju manje izglede za dobre poslove, no tek 10,5 posto ih procjenjuje da žene imaju manje izglede nešto postići u životu.

Pozitivna školska klima

Nastavnici školsku klimu percipiraju vrlo pozitivnom, što se ogleda u činjenici da 95 posto njih procjenjuje da se učenici često ili gotovo uvijek prijateljski odnose jedni prema drugima, a 78 posto ih procjenjuje da si učenici često ili gotovo uvijek međusobno pomažu i podržavaju se. Tri četvrtine nastavnika smatra da se učenici s poštovanjem odnose prema drugim učenicima, a četiri petine da im je do drugih stalo. Nešto manji postotak (62,1 posto) procjenjuje da učenici često ili gotovo uvijek poštuju one koji su drugačiji.

Nastavnici procjenjuju da se tijekom tjedna najčešće susreću s verbalnim zlostavljanjem među učenicima i širenjem glasina o učenicima, pa tako oko trećine njih navodi da se s time nose jedan ili dva dana ili većinu dana u tjednu. Nešto više od četvrtine nastavnika procjenjuje da se tjedno jedan, dva ili većinu dana trebaju nositi s učeničkim naguravanjem ili grubljim ponašanjem, te diranjem i uzimanjem predmeta drugih učenika. Petnaest posto nastavnika navodi da se jedan ili dva dana u tjednu susreću s fizičkom agresijom učenika prema drugim učenicima.

Istraživanje je sadržavalo i pitanje o tome kako nastavnici procjenjuju utjecaj nekih osobnih obilježja ili životnih okolnosti učenika na njihovi izgledi za uspjeh u srednjoj školi. Pokazalo se da nastavnici konfliktne odnose unutar obitelji procjenjuju najvećim izvorom nejednakih prilika učenika za ostvarivanje obrazovnog uspjeha u srednjoj školi (87,7 posto ih procjenjuje da je to donekle ili uvelike povezano s nejednakim izgledima za obrazovni uspjeh). Nakon toga slijede poteškoće s mentalnim zdravljem, za koje 84 posto nastavnika procjenjuje da su donekle ili uvelike povezane s izgledima učenika, te siromaštvo i nizak socioekonomski status učenika, za koje 79,9 posto nastavnika procjenjuje da su donekle ili uvelike povezani s njihovim izgledima za uspjeh. Invaliditet i zdravstvene poteškoće učenika 69,4 posto nastavnika procjenjuje donekle ili uvelike povezanima s izgledima za uspjeh učenika, a 70,1 posto to procjenjuje za geografsku dislociranost učenika.

Nasuprot tome, 82,7 posto nastavnika smatra da je rod malo ili nimalo povezan s izgledima učenika za postizanje uspjeha, a za seksualnu orijentaciju to procjenjuje 68,5 posto nastavnika. Nastavnici su razmjerno podijeljeni u procjeni povezanosti etničke pripadnosti i izgleda za uspjeh, pa ih tako 52,4 posto smatra da ona nije nimalo ili je tek neznatno povezana s izgledima za uspjeh, dok je 47,6 posto onih koji smatraju da je etnička pripadnost donekle ili uvelike povezana s izgledima za uspjeh učenika. Ukupno uzevši, nastavnici određene životne okolnosti i zdravstvene poteškoće učenika većinom povezuju s njihovim manjim izgledima za obrazovni uspjeh, dok individualna obilježja učenika poput roda, seksualne orijentacije ili etničke pripadnosti znatno manji postotak nastavnika doživljava kao izvor ranjivosti koja može umanjiti njihove obrazovne prilike.

U istraživanju na uzorku srednjoškolaca od 14 do 19 godina u četiri hrvatske županije (Primorsko-goranska, Ličko-senjska, Istarska i Dubrovačko-neretvanska) pokazalo se da je 13,3 posto djevojaka i 10 posto mladića izjavilo da su iskusili osjećaje privlačnosti prema osobama istog spola, no riječ je o navodu iz istraživanja objavljenog 2005. U recentnom istraživanju iskustava i potreba mladih LGBTIQ osoba u Hrvatskoj (Štambuk, 2022) jedna od tema bila su njihova iskustva srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja. Većina sudionika izjavljuje da ni u srednjoj školi ni na fakultetu od svojih vršnjaka i vršnjakinja nisu doživjeli fizičko nasilje zbog svog LGBTIQ identiteta. Sudionici i sudionice češće su bili izloženi verbalnom i online nasilju zbog LGBTIQ identiteta.

Nadalje, među podatcima jest i taj da je nasilju barem jednom bilo je izloženo 38 posto sudionika, dok su verbalnom nasilju bili izloženi češće – 61 posto sudionika barem je jednom doživjelo verbalno nasilje zbog svog LGBTIQ identiteta. Drugo istraživanje o LGBTIQ problematici u hrvatskim školama pokazalo je da su učenici, koji su osjetili istospolnu privlačnost, pogotovo ako su takvi osjećaju snažniji i češći, doživjeli više relacijskog i fizičkog nasilja od učenika koji nikada nisu doživjeli takve osjećaje (Jugović i Bezinović, 2020). Nadalje, učenici koji su osjećali istospolnu privlačnost smatrali su da dobivaju manje nastavničke podrške, brige i poštovanja u usporedbi s učenicima koji nisu osjećali privlačnost prema osobama istog spola.

Stavovi o spolnosti

Srednjoškolci koji su osjetili istospolnu privlačnost češće su imali psihosomatske simptome, bili su skloniji depresivnosti i manje zadovoljni svojim životom, više su tražili pažnju i priznanje od svojih vršnjaka te su češće bili agresivni od onih koji nikada nisu osjetili istospolnu privlačnost. Istraživanje koje je Štambuk (2022) provela s mladim LGBTIQ osobama u Hrvatskoj pokazuje da je čak 41 posto sudionika osjećalo da se njihov LGBTIQ identitet nikada nije poštivao ni uvažavao tijekom srednjoškolskog obrazovanja, te da se 28 posto sudionika nikada nije osjećalo sigurno kao LGBTIQ osoba u srednjoj školi. Više od trećine njih osjećalo je da ne mogu otvoreno izražavati svoj LGBTIQ identitet i razgovarati o njemu s vršnjacima, a više od polovice osjećalo je isto u vezi s nastavnicima i stručnim osobljem tijekom srednjoškolskog obrazovanja.

Istraživanja o stavovima učenika prema LGBTIQ zajednici pridonose dojmu o hrvatskim školama kao premalo prihvaćajućim za LGBTIQ učenike. U 2010. godini među učenicima završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj njih 45,5 posto slagalo se s tvrdnjom da je homoseksualnost vrsta bolesti, a 64,3 posto smatralo je da homoseksualnim osobama treba zabraniti javni nastup jer loše utječu na mlade. Pet godina kasnije, 2015., nije se puno toga promijenilo: 54 posto učenika završnih razreda smatralo je da je homoseksualnost bolest, 53 posto slagalo se s tvrdnjom da homoseksualnim osobama treba zabraniti javni nastup, a 48 posto da homoseksualne osobe ne smiju raditi s djecom (Bovan i Širinić, 2016). Najnovije istraživanje provedeno 2021. godine pokazalo je pozitivan pomak u stavovima srednjoškolaca u odnosu na prethodna razdoblja, iako su i dalje prisutne negativne procjene i diskriminatorne namjere prema homoseksualnim osobama. Oko trećine sudionika smatralo je da je homoseksualnost poremećaj ili bolest te da homoseksualne osobe ne bi trebale javno istupati zbog opasnosti od lošeg utjecaja na mlade, skoro polovica srednjoškolaca mislila je da se homoseksualna orijentacija ne bi trebala javno isticati, dok je gotovo 20 posto sudionika smatralo da se osobama homoseksualne orijentacije treba zabraniti rad s djecom (Baketa i sur., 2021).

Učenici s teškoćama

Na kraju nastavne godine 2018./2019. prema podatcima Ministarstva znanosti i obrazovanja u Hrvatskoj je u osnovnim školama bilo 7,6 posto (24.358), a u srednjoj školi 3,8 posto učenika s teškoćama (5566). Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku (2022) na kraju školske godine 2020./2021. bilo je ukupno 6500 učenika s teškoćama u srednjoškolskom obrazovanju, od kojih 340 u gimnazijama, 2507 u tehničkim i srodnim školama, a najveći broj, njih 3653 u industrijskim i obrtničkim školama. Nadalje, prema podatcima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (2015.) 63 posto osoba s invaliditetom nije završilo osnovnu školu ili ima samo osnovnoškolsko obrazovanje, 28 posto ima srednju stručnu spremu, 3 posto ima višu ili visoku stručnu spremu, a 6 posto završilo je posebne odgojno-obrazovne ustanove.

Skalom kojom se ispituju negativni aspekti odnosa učenika i nastavnika obuhvaćena su različita ponašanja koja učenici mogu iskusiti u razredu, poput strožeg ocjenjivanja i kažnjavanja u odnosu na druge učenike, ismijavanja, vikanja nastavnika i sličnog. Zadatak učenika bio je da procijene koliko su često u protekla dva mjeseca doživjeli svako od navedenih iskustava. Iz raspodjele odgovora i prosječnih vrijednosti za cijeli uzorak vidi se da negativne aspekte odnosa s nastavnicima učenici u prosjeku doživljavaju rjeđe od jednom mjesečno. Razmjerno je mali postotak učenika (oko 10 posto) koji izvještavaju da su takva iskustva imali jednom tjedno ili češće. Iznimka je dobivena za tvrdnje „Imao/la sam dojam da moj nastavnik/ca misli da sam manje pametan/na nego što stvarno jesam”, što jednom tjedno ili češće doživljava oko četvrtina učenika i „Nastavnik/ca me prozivao/la rjeđe nego druge učenike”, što jednom tjedno ili češće doživljava 40 posto učenika (međutim, upitno je doživljavaju li učenici rjeđe prozivanje kao negativnu pojavu).

Pritom djevojke izvještavaju o nešto nižoj zastupljenosti negativnih aspekata odnosa s nastavnicima nego što je to slučaj kod mladića. Obrnut je nalaz zabilježen na tvrdnji „Nastavnik/ca me prozivao/la rjeđe nego druge učenike” za koju djevojke daju više procjene učestalosti nego mladići. Zabilježena su dva iskustva koja učenici trogodišnjih strukovnih programa procjenjuju znatno češćima nego učenici četverogodišnjih strukovnih i gimnazijskih programa. Riječ je o iskustvima tijekom kojih nastavnik viče i kaže učeniku nešto uvredljivo. Također, za jedno iskustvo učenici trogodišnjih strukovnih programa navode da se zbiva češće nego što to navode učenici četverogodišnjih strukovnih programa – ono pri kojem ih nastavnik strože kažnjava nego druge učenike.

Najniža prosječna procjena dobivena je kod procjene učestalosti tjelesnog zlostavljanja, odnosno nasilja. Oko 91 posto učenika navodi da se zlostavljanje ne događa nikad ili gotovo nikad. Kao najčešće negativno iskustvo, izdvaja se učenički dojam da vršnjaci prema njima nepravedno postupaju. I dalje je ta pojava razmjerno rijetka, odnosno u prosjeku se doživljava rjeđe od jednom mjesečno. Ipak, valja voditi računa o, u ovom slučaju, vrlo važnom postotku učenika koji navode da često doživljavaju negativna iskustva s drugim učenicima. Tako, primjerice, oko 20 posto učenika navodi da jednom tjedno ili češće doživljava zadirkivanje vršnjaka, 15 posto jednom tjedno ili češće doživljava nazivanje pogrdnim imenima ili vrijeđanje, dok 5 posto učenika navodi da jednom tjedno ili češće doživljava nasilje ili zlostavljanje vršnjaka.

Na kraju, srednjoškolski nastavnici iskazali su vrlo visoku razinu prihvaćanja i poštivanja različitosti, pa se tako 93,4 posto njih izjasnilo da poštuju i pozdravljaju izazove i mogućnosti koje donosi različitost njihovih učenika, a 83,5 posto složilo se s time da je potrebno uložiti napor u poučavanje o kulturnim specifičnostima u školama. Tri četvrtine nastavnika (75,4 posto) smatra da je promicanje različitosti bitan dio njihove profesionalne uloge, a nešto više od dvije trećine (68,6 posto) smatra da bi nastavnici za to trebali biti obrazovani. Otprilike dvije trećine nastavnika (65 posto) slaže se s tvrdnjom da je religijska različitost dobra za zemlju, no 30,4 posto nastavnika označilo je neutralan odgovor uz ovu tvrdnju. Trećina nastavnika neutralna je i u odnosu na tvrdnju da naglašavanje kulturnih običaja i tradicija ugrožava usvajanje osnovnih znanja čitanja i matematike, no 59,8 posto nastavnika smatra da to nije tako.

Bilo kakav komentar je suvišan.

Obrazovne nejednakosti