Krizni događaj izrazito je uznemirujući i stresan većini ljudi. Kriza prelazi psihološke kapacitete osobe, ostavlja dojam nerješivosti te znatno utječe na osobu, kao i na njezinu okolinu. Stoga je psihološke krizne intervencije potrebno provesti što brže nakon traumatskih događaja. To su kratkoročne metode i tehnike koje se koriste za pružanje podrške ljudima koji su trenutačno u krizi.
Nitko nije imun na psihičko stanje krize, a pitanje je koliko će vremena biti potrebno za oporavak, kakva će biti podrška iz okoline, kako će pojedinac sebi protumačiti situaciju i hoće li se uopće moći prilagoditi novonastalim promjenama. Kad se dogodi krizni događaj, na teren izlazi tim za psihološke krizne intervencije koji je prethodno prošao edukaciju i koji je stručno pripremljen za pružanje podrške osobama koje su zahvaćene krizom. Ovisno o vrsti traumatskog događaja, određuje se način provedbe i trajanje intervencije u kojoj uvijek sudjeluje više stručnih osoba.
Svaka krizna intervencija koja se provodi u školi sastoji se od sljedećih osam obvezatnih aktivnosti: 1. dolazak u školu i uvodni razgovor s odgovornom osobom/osobama; 2. skupni razgovor(i) s učenicima; 3. skupni razgovor s učiteljskim vijećem; 4. roditeljski sastanak/sastanci; 5. razgovor(i) s pojedincima; 6. davanje letaka; 7. praćenje stanja nakon krizne intervencije (najčešće telefonom, rjeđe ponovnim dolaskom u ustanovu) i 8. pisanje izvještaja o obavljenom poslu. Krizni događaji ujedno su i traumatski događaji te kod većine ljudi izazivaju kriznu situaciju (npr. ubojstvo i samoubojstvo ili njihovi pokušaji, utapanje, silovanje, prometna nesreća, razbojnički napad, požar, talačka kriza, oružana pljačka itd.). Svaki krizni događaj narušava osjećaj ravnoteže kod pojedinca te pojačava osjećaj ranjivosti, bespomoćnosti i beznađa.
U toj preplavljenosti osoba može doživjeti sljedeće simptome: emocionalne ‒ vrlo jak strah, tuga, bespomoćnost, tjeskoba, ljutnja, uznemirenost, panika: kognitivne ‒ smanjeno opažanje, nemogućnost odlučivanja, manjak koncentracije, zaboravljanje, teškoće u donošenju odluka, nemogućnost rješavanja problema: tjelesne ‒ glavobolje, poremećaji apetita, mučnina, povraćanje, teškoće s disanjem, grč u želucu, nemogućnost koordinacije, ubrzani otkucaji srca. Osoba se može ponašati neuobičajeno, može biti prilično nemirna ili pak potpuno pasivna. Važno je imati da umu da takve reakcije nisu povezane sa psihopatologijom, odnosno riječ je o normalnim reakcijama na nenormalne (izvanredne, neočekivane, neuobičajene) okolnosti koje osoba trenutačno ne može potpuno procesuirati.
Neki se ljudi brže i jednostavnije prilagođavaju promjenama u okolini, a nekima treba više vremena da prihvate i prorade što se dogodilo. Iako su krizni događaji traumatski za većinu ljudi, važno je reći da će svatko imati i osobni pristup krizi, na temelju onih psiholoških resursa koje je dotad izgradio. Kod nekih će oporavak potrajati danima, a kod nekih godinama. Zato su krizne intervencije bitne, jer organizacijama i pojedincima pružaju alate za upravljanje emocijama te rješavanje problema.
