Udruga se, otkada postoji, intenzivno zalaže za status ravnatelja, unaprjeđenje kvalitete rukovođenja školama, ali se istodobno brine i o razvoju cjelokupnog srednjoškolskog sustava. Nije postignut potpuni uspjeh u borbi za status ravnatelja, ali u posljednje vrijeme uspjeli smo se izboriti da ravnatelji mogu napredovati u položajna zvanja mentora, savjetnika i izvrsnog savjetnika te biti nagrađeni kao i svi ostali

Uredbom o koeficijentima obezvrijeđeno je strukovno obrazovanje jer je većina ravnatelja strukovnih škola s trima programima i više njih pomaknuta iz prve u drugu kategoriju ravnatelja. Bolje je biti ravnatelj gimnazije i imati 600 učenika u jednom programu i imati najviši koeficijent plaće nego u strukovnoj školi s 580 učenika i 13 različitih programa i imati srednji koeficijent za izračun plaće. Ne vrjednuje se rad u više programa već se u obzir uzima isključivo broj učenika

Udruga hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja osnovana je 17. veljače 1994. godine. Dakle, nedavno je napunila 30 godina postojanja, a taj vrijedan jubilej svečano će obilježiti uz stručni skup koji zajednički organiziraju s Agencijom za odgoj i obrazovanje od 11. do 13. ožujka u Zadru, kojemu je radni naslov „Kompetencije ravnatelja i izazovi vođenja srednjoškolske ustanove”. Stručni skup i program obilježavanja 30. godišnjice UHSR-a održava se pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti i obrazovanja. U povodu toga razgovarali smo sa Suzanom Hitrec, dugogodišnjom ravnateljicom Upravne škole Zagreb i predsjednicom Udruge već 15 godina.

‒ Udruga se, otkada postoji, intenzivno zalaže za status ravnatelja, unaprjeđenje kvalitete rukovođenja školama, ali se istodobno brine i o razvoju cjelokupnog srednjoškolskog sustava. Nije postignut potpuni uspjeh u borbi za status ravnatelja, ali u posljednje vrijeme uspjeli smo se izboriti da ravnatelji mogu napredovati u položajna zvanja mentora, savjetnika i izvrsnog savjetnika te biti nagrađeni kao i svi ostali. Tijekom trideset godina konstanta nam je izvrsna kolegijalna podrška i organizacija ciljanog stručnog usavršavanja ravnatelja. Svih tih godina održavali smo brojne stručne skupove na državnoj razini. Također, imamo jako dobro organizirane županijske ogranke koji kvalitetno komuniciraju i rješavaju brojne probleme sa svojim osnivačima. Članovi Udruge uvijek su sudjelovali, a sudjeluju i danas u raspravama i radnim skupinama o obrazovnim strategijama, reformskim promjenama, o pripremama zakona i podzakonskih akata. Često prosvjetna vlast i zakonodavac ne uvažavaju naša mišljenja, ali mi po svakom pitanju vezano za srednjoškolsko obrazovanje reagiramo i uvijek nas se čuje. U vrijeme korone uvažilo se najviše naših mišljenja, jer na kraju, mi ravnatelji morali smo organizirati cijeli odgojno-obrazovni proces te riješiti kako provesti online nastavu, nastavu uživo, poštivanje zdravstveno-higijenskih uvjeta i ostalo ‒ objašnjava Suzana Hitrec.

Jedan je od prioriteta Udruge, kojim se bavite gotovo 20 godina, ideja o profesionalizaciji i licenciranju ravnatelja.

‒ Istina, od 2005. godine četiri su puta napisani programi o osposobljavanju i licenciranju ravnatelja i svi su završili u nečijoj ladici. Ipak, uspjeli smo u jednom koraku, a taj je da je ravnatelj odgojno-obrazovne ustanove upisan u registar Hrvatskog kvalifikacijskog okvira kroz standard zanimanja i standard kvalifikacija, iz čega je posve jasno da ravnatelj škole nije ni funkcija ni pozicija nego zanimanje. No, i dalje ne postoji ni konsenzus ni politička volja da se promijeni način reizbora i izbora ravnatelja na način da se gleda kriterij kvalitete i da se dosegne licenciranje i profesionalizacija prema kompetencijama koje su navedene u standardu zanimanja. Jer u standardu nisu navedene kao ključne kompetencije za vođenje škole poznavanje stranog jezika ni informatička pismenost, ali je navedeno bodovanje za sudjelovanje u projektima, a trenutno se upravljanje projektima ne boduje na natječajima nego se uzima u obzir iskustvo u projektima. No, nije čak ni određeno za kakve se projekte boduje te je sve prepušteno statutima škola koji to za svaku županiju ili školu različito boduju. Time ne mislimo da ravnatelj ne treba biti informatički pismen i poznavati strani jezik, ali to nisu ključne kompetencije koje upućuju na to da će netko biti uspješniji ravnatelj od drugoga već opće kompetencije koje svi imaju te nitko zbog toga nije do sada isključen na natječaju. Zakonska rješenja vezana za reizbor i izbor ravnatelja jako su loša i ne jamče da će na temelju njih biti birani kvalitetni ljudi. I opet se postavlja pitanje kome je u interesu da se ne osnaži kvaliteta vođenja i upravljanja koja je u svim strategijama svih vlasti u posljednjih 30 godina stavljena kao jedan od ciljeva i prioriteta, a nikako da to konačno i realiziramo.

Trebalo se to riješiti novim zakonom, ali on nije donesen, već su napravljene samo izmjene i dopune onoga staroga iz 2008. godine.

‒ Nadali smo se da će se to riješiti novim zakonom, ali novog zakona unatoč najavama još nema i ne znamo kad će se donijeti. Otvoreno je i dalje pitanje našeg radnog statusa, jer ravnatelji koji su duže od dva mandata više nemaju svoje radno mjesto, ono se više ne čuva. Nemamo ni minimalna prava kao naši nastavnici kad postanu tehnološki višak pa nas nitko ni ne zbrinjava. Nemamo nikakve radno-pravne sigurnosti, a toga nema u nekoj drugoj javnoj službi u Hrvatskoj ili Europskoj uniji. Jedino u školama ravnatelji rade na određeno vrijeme i gube svoj status rada na neodređeno vrijeme koji su prije imali. Svi ravnatelji koji taj posao rade dulje od 10 godina imaju ugovor na određeno vrijeme i ako nisu izabrani imaju izravan put na Zavod za zapošljavanje. Svi ravnatelji u Europi, osim nas, imaju pomoćnike, pa čak i u siromašnijim zemljama od Hrvatske. To nije dobro, osobito ako se kaže da ne želimo ravnatelje faraone, ravnatelje koji sami odlučuju, jer se time rješava ne samo kvalitetnija organizacija rada nego i da ravnatelji prenose dio ovlasti na pomoćnike. Niti na tajnike i računovođe, niti na stručne suradnike ne možemo u odsutnosti prenijeti većinu ovlasti jer svi oni imaju svoje specifične poslove koji ne obuhvaćaju poslove i ovlasti ravnatelja.

Što je s radno-pravnim statusom ravnatelja?

‒ Nakon dva mandata, ako nismo ponovno izabrani, prepušteni smo sami sebi, kao da nigdje nismo bili ni radili društveno iznimno vrijedan posao. I postaje jasno zašto se, od kada su donesene takve zakonske odredbe o radu na određeno vrijeme, većinom stariji kolege javljaju prvi puta na natječaj za izbor ravnatelja: oni nemaju što izgubiti. Mlađi se ravnatelji zbog neriješenog statusa nakon odrađenog jednog ili dva mandata vraćaju u razred. Oni moraju rješavati i svoje egzistencijalne probleme, stambeno pitanje i obiteljske obveze. Međutim, kao zaposlenici na određeno vrijeme ne mogu podići kredit i nedostupne su im doista neke banalne stvari. A ovi stariji većinu takvih životnih stvari već su riješili, pa se prihvaćaju ravnateljskog posla s kojeg mogu otići i izravno u mirovinu. To nije dobro za razvoj kvalitete škole i cijeli sustav. Kao što je iznimno važno da u školama rade motivirani i predani nastavnici, također je važno da na mjestu ravnatelja rade predani, inovativni i motivirani ravnatelji koji imaju puno energije za svakodnevno rješavanje problema i viziju koja vodi k razvoju škola. Također je važno da ravnatelj tijekom svog rada kontinuirano radi na razvoju svojih voditeljskih i upravljačkih kompetencija. Kad bi ravnatelj trebao na natječaju dokazivati da posjeduje kompetencije koje su zapisane u standardu zanimanja, onda se nitko ne bi ni upuštao u avanturu i eksperiment vođenja škole niti bi to ljudi doživljavali kao formalnu poziciju ‒ krunu svoje karijere prije odlaska u mirovinu. Mislim da se u sustavu zakonodavac boji uvesti kriterije za izbor ravnatelja prema kompetencijama iz standarda zanimanja, iako mi nije jasno zašto, osim ako se želi zadržati postojeće stanje s kojim nitko nije zadovoljan. I dalje imamo kao kriterij izbora poznavanje osnova stranog jezika i informatike te sudjelovanje u projektima, ali ja bih to odmah ukinula jer to posjeduje svaki nastavnik i stručni suradnik. Ključne su kompetencije za rad ravnatelja strateško upravljanje, upravljanje ljudskim potencijalima, organizacija rada škole, upravljanje odgojno-obrazovnim procesima, upravljanje krizom, suradnja s roditeljima i vanjskim okružjem, upravljanje projektima... To su kompetencije u kojima se kandidat doista treba dokazati.

Hoće li tome pridonijeti novootvoreni specijalistički studiji namijenjeni budućim ravnateljima?

‒ Pokrenuti su specijalistički studiji koji se sastoje u većem dijelu od teorijskih predavanja, a uglavnom nema dovoljno vježbi praktičnih znanja i vještina. Svako je osposobljavanje i usavršavanje korisno te bi osobito bilo korisno osposobljavanje prije početka rada na ravnateljskom poslu. Međutim treba istaknuti da se voditeljske i upravljačke vještine teško mogu razviti na predavanjima. Sličan je problem i pedagoško-psihološkog osposobljavanja nastavnika koji nisu završili nastavničke fakultete i koji su za 60 ECTS bodova odslušali neka predavanja, održali jedan nastavni sat te time stekli kompetencije da izvode nastavu. Znaju li raditi u razredu, drugo je pitanje, premda su stekli licencu za to. I zato ne bismo htjeli da i takvi specijalistički studiji budu samo još jedna forma nego da budu kvalitetni programi, korisni i praktični za polaznike, jer tu je riječ o ljudima s nastavničkim iskustvom koji ne upisuju studij da bi pojačavali svoju matičnu struku nego da ovladaju za njih posve novim voditeljskim te upravljačkim vještinama i kompetencijama. I Udruga na tome inzistira već gotovo 20 godina. Ističemo da je osposobljavanje potrebno prije ili neposredno nakon izbora na mjesto ravnatelja. Pozitivno je da Agencija za odgoj i obrazovanje organizira seminare za ravnatelje u prvom mandatu, ali nekoliko seminara u pet godina nije dovoljno. Dio dugogodišnjih ravnatelja bio je uključen u različite uspješne modele edukacije koji su trajali po osam modula radioničkog tipa u malim grupama s praktičnim zadatcima između modula, ali ništa od toga na kraju nije usvojeno kao obveza i sustav usavršavanja za sve ravnatelje.

Bi li novim ravnateljima pomoglo kad bi barem u prvoj godini mandata imali stručnu pomoć starijih kolega u obliku mentorstva?

‒ Svima nam je jasno da bi to bilo jako korisno, jer to je usamljenički posao i sustav podrške ravnateljima nije razrađen na način da se ravnatelj može obratiti nadležnim institucijama i odmah dobiti sustavnu kvalitetnu pomoć. Sustavna podrška formalno ne postoji, ali mi ravnatelji kolegijalno djelujemo. Novi ravnatelji uvijek mogu računati na savjet i podršku svojih kolega iz drugih škola, županijskih ogranaka Udruge i cijele ravnateljske zajednice. I to je jedno od važnih obilježja Udruge, nešto što svih ovih godina mnogi ravnatelji ističu ‒ ravnateljska povezanost i međusobna podrška. U svim ključnim trenutcima ostali smo povezani, ostali zajedno i zajednički djelovali. Uvijek smo i kvalitetno surađivali s Udrugom ravnatelja osnovnih škola. Kad god možemo zajednički djelujemo, uvijek smo jedni drugima podrška, razumijemo probleme i idemo zajednički u njihovo rješavanje. Ne moramo se o svemu slagati, ali s obzirom na dodirne zajedničke točke, probleme koji nas muče, idemo zajedno s prijedlozima rješenja prema ministarstvu ili bilo kome drugom, jer tako smo jači.

Udruga ima dugogodišnje kontakte i suradnju na europskoj razini.

Da, udruga je članica ESHA-e, europske asocijacije nacionalnih ravnateljskih udruga tako da imamo i suradnju i zajedničke projekte, ali i međunarodne perspektive i spoznaje o određenim problemima. Udruga je članica i europske udruge poslodavaca u obrazovanju (EFEE) koja redovito ima različite aktivnosti sa sindikatima u obrazovanju i to je nešto što bi trebalo i u Hrvatskoj prakticirati. Naime, na europskoj razini postoje zajedničke aktivnosti, dogovori, projekti, rješavanje problema. Upravo smo u okviru jednog europskog projekta raspravljali o nedostatku nastavnika i nedovoljnoj motiviranosti mladih da studiraju na nastavničkim fakultetima, a kad dođu u školu da ostanu dulje raditi u nastavi i da im škola ne bude privremeno rješenje. Razgovarali smo i o nedovoljnoj motiviranosti nastavnika da budu ravnatelji, što nije samo hrvatska boljka. I dobro je da sudjelujemo u takvim razgovorima jer svaka država ima neki svoj specifikum i posebna rješenja pa onda razmjenjujemo iskustva i tražimo nova rješenja.

Proveli ste kao udruga i nekoliko Erasmus+ projekata.

Proveli smo dva iznimno uspješna Erasmus+ projekta, a uspješni su zato jer su svi koji su sudjelovali u njima, nakon toga pokrenuli projekte u svojim školama i učeničkim domovima. Jedan je od njih projekt pod nazivom „Unapređivanje školskog vođenja”, a drugi „Učinkovito vođenje za održive promjene” kojima su ciljevi bili širenje suradnje s drugim europskim srednjoškolskim ustanovama, podizanje razina kompetencija upravljanja školskom ustanovom, razvijanje digitalnih, interkulturnih i multikulturnih kompetencija ravnatelja te unaprjeđenje jezično-komunikacijskih kompetencija ravnatelja. U ta dva projekta aktivno je sudjelovalo 37 ravnatelja iz cijele Hrvatske. Udruga je i akreditirana za Erasmus+ projekte u općem odgoju i obrazovanju za razdoblje od 2023. do 2026. godine. Sad smo već godinu dana u projektu pod nazivom Inovativni ravnatelji za zelenu i digitalnu tranziciju škola i želimo u nj uključiti što više novih ravnatelja kako bi iskustva i spoznaje iz projekta primijenili i na svoje ustanove. Sudjelovanje u projektima svima nam je prilika da upoznajemo druge obrazovne sustave, obiđemo škole, upoznamo se s kolegama iz drugih zemalja i da vidimo kako se u drugim europskim zemljama rješavaju određeni problemi te sve što možemo primijeniti i kod nas.

Udruga radi mnoge stvari koje su i širokoj, ali i prosvjetnoj javnosti gotovo neprimjetne i nepoznate, ali će vam svi prigovarati zbog beneficija koje uživate.

‒ Nema tu benefita. Mi nakon 30 godina staža nikada nismo dobili 4 posto veću plaću, koliko god radili nemamo pravo na prekovremene sate, nemamo radno-pravnu sigurnost te smo jedini od ravnatelja u javnim službama kojima su propisane novčane kazne. Prigovaraju nam mnogi da stremimo biti doživotni ravnatelji, ali ni u tome nema ništa sporno ako je ravnatelj kvalitetan i kad se na ustanovi koju netko vodi vidi da raste, da napreduje, da inovira programe, da je društveno korisna, da to nije uzaludno bačen novac uložen u škole. Kvalitetne

škole mijenjaju programe, prilagođavaju se vremenu, tržištu rada, suvremenim zahtjevima, a sve je to velikim dijelom zasluga upravo i ravnatelja. Dakle, vrijedilo bi prepoznati pozitivne pomake i priznati da su za to zaslužni živi ljudi koji vode škole. Ako netko misli da su uspješni ravnatelji predugo na svojoj poziciji, može usporediti školu nakon što takav uspješan ravnatelj ode u mirovinu. I često se dogodi da škola potone, izgubi se u sivilu, više nije prepoznatljiva ni po čemu. Htjeli to priznati ili ne, utjecaj ravnatelja na kvalitetu škole jako je velik i to se jako dobro vidi u svakoj školi. Činjenica je da će u sljedećih osam godina iz srednjih škola više od polovice sadašnjih ravnatelja otići u mirovinu. Neki od njih doista su karizmatični, iznimno kvalitetni kadrovi koji vode sustav. Jesu li voditelji nacionalne obrazovne politike, osnivači i agencije svjesni te činjenice? Što se radi da bi najkvalitetniji nastavnici i stručni suradnici bili motivirani da se jave na natječaj za ravnatelja, razmišlja li itko o tom problemu? I kad sami ravnatelji pokušaju razgovarati s kolegama iz zbornice i motivirati te pripremiti nekoga da ih naslijedi, najčešće dobivaju odbijenicu jer nitko nije zainteresiran da se prihvati tako zahtjevnoga posla. Nažalost, cijeli je sustav nezainteresiran, a pritom mislim i na resorno ministarstvo, na državu koja bi ljude trebala motivirati, a ne im ubijati volju i želju kao što se to čini aktualnom uredbom o koeficijentima. U kategoriji onih s najvišim koeficijentom samo je 8 posto ravnatelja. Ravnateljske su plaće, u usporedbi s plaćama ravnatelja u drugim javnim službama i u usporedbi s plaćama nastavnika izvrsnih savjetnika, u nekim slučajevima niže. Tako da je plaća sve manje motivator za prihvaćanje tako odgovornog posla.

Tijekom idućeg tjedna obilježavate 30 godina postojanja i rada Udruge. Netko će reći da su u posljednjih nekoliko godina na vašim stručnim skupovima vrlo slične teme, jer stalno govorite o kvaliteti rada ravnatelja, o kompetencijama ravnatelja i njihovoj ulozi u bilo kojem segmentu života i rada odgojno-obrazovne ustanove.

‒ Mi te stvari moramo stalno ponavljati, razgovarati o tome što da sami sa sobom napravimo da bismo što kvalitetnije vodili škole i učeničke domove. Uostalom, u našim redovima trenutno imamo pola ravnatelja u prvom i drugom mandatu i njima treba novih spoznaja i iskustava, a i ravnatelji svi ostali još imaju dovoljno prostora za učenje i usavršavanje. U školama se stalno pojavljuju novi izazovi u radu. Imat ćemo i iskustvene radionice na skupu, a bavit ćemo se i ulogom ravnatelja kao pedagoškog i poslovnog voditelja ustanove te upravljanjem stresom i motivacijom za rad te radnim odnosima s kojima često imamo problema. Dakle, ponavljamo teme koje su nam ključne za obavljanje ravnateljskog posla. Osmišljavamo stručna usavršavanja prema našim potrebama i Udruga tako stalno radi, a ne da se fokusira samo ono što je trenutno u trendu ili o čemu se priča u javnosti. Naravno, možemo izabrati bilo koju temu koja je aktualna u školskom sustavu ‒ vršnjačko nasilje, mentalno zdravlje učenika, zelena tranzicija, prednosti i nedostatci digitalizacije u obrazovanju ili nešto drugo i u okviru nje uvijek ćemo razgovarati o tome što ravnatelj može učiniti u tom kontekstu i koja je njegova uloga i postupci u rješavanju konkretnog problema. U situacijama kad ne dobijemo podršku ni od koga, jako nam je važno da međusobno komuniciramo i pomažemo jedni drugima. I zato su naši skupovi dobro posjećeni, jer smo puno problema riješili zajedničkim djelovanjem, razgovorom, razmjenom iskustava.

Reagiramo na svaki problem i promjene koje se pojavljuju u školama i učeničkim domovima, dajemo inicijative i predlažemo rješenja. Ne može nam nitko prigovoriti da nismo aktivni, jer borimo se ne samo za sebe nego za dobrobit cijeloga obrazovnog sustava. Međutim, vrlo nas često oni s druge strane čuju, ali ne poslušaju i tu smo nemoćni. Reagirali smo i vezano za Uredbu o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, uputili primjedbe i prijedloge i pitamo se što je usvojeno. Čini se, ništa!

Kako vi iščitavate Uredbu?

‒ Kad je riječ o plaći, opet smo napravili korak unazad. Rješenje nije pravedno u cijelom sustavu, pa tako ni među ravnateljima. Obezvrijeđeno je strukovno obrazovanje jer je većina ravnatelja strukovnih škola s trima programima i više njih pomaknuta iz najvišeg u srednji platni razred odnosno iz prve u drugu kategoriju ravnatelja. Ne vrjednuje se rad u više programa već se u obzir uzima isključivo broj učenika. A strukovne škole provode inkluziju koja je zahtjevna i zbog toga imaju i manje učenika. Istodobno, škole koje nemaju toliko učenika s teškoćama, njima se ne smanjuje broj učenika u razredima pa odmah mogu upisati i više učenika pa su i njihovi ravnatelji u prednosti jer su u višoj kategoriji u odnosu na ravnatelje strukovnih škola.

Ravnatelji strukovnih škola spušteni su iz prve u drugu kategoriju. Bolje je biti ravnatelj gimnazije i imati 600 učenika u jednom programu te time biti u najvišoj kategoriji za koeficijent plaće nego u strukovnoj školi s 580 učenika i 13 različitih programa te biti u srednjoj kategoriji za koeficijent plaće. Jer, vlast misli da nema nikakve veze to što je škola strukovna i s jako puno programa, to je ipak strukovna škola. A što je s nabavom i održavanjem opreme, organizacijom stručne prakse i praktične nastave, organizacija rada u tako složenoj školi s puno programa, organizacijom završnih ispita, naučničkih ispita, ugovorima o naukovanju, regionalnim centrima kompetentnosti!? To su sve poslovi koje gimnazijski ravnatelji nemaju. Jedno je imati ulaz odličnih učenika, a drugo onih učenika koji nisu tako izvrsni. S druge strane, problem je i s brojem učenika s teškoćama kojih ima najviše upravo u strukovnim školama. Inkluzija je važna i to svi znamo. Učenika s teškoćama, i onih koji se upisuju s dokumentacijom i onih koji je skrivaju i pokazuju tek nakon upisa, sve je više. Mnoge strukovne škole imale bi više od 600 učenika, ali ne mogu jer u svakom razrednom odjelu imaju tri pa i više takvih učenika. Stoga imaju manji broj učenika u razrednim odjelima, umjesto 28 često i 20 učenika. Na 500 učenika u školi je često od 70 do 100 učenika s teškoćama, a u nekim obrtničkim i industrijskim školama i više. Time se školi smanjuje ukupan broj učenika te iako imamo veći opseg posla u radu s učenicima s teškoćama to se ni na koji način ne vrjednuje kao uvjet složenosti rada.

To državu ne zanima. A u Europi nema slučaja da je ravnatelj plaćen isključivo po broju učenika nego se gledaju programi, uvjeti rada i složenost poslova. Naše strukovne škole imaju velik broj programa od kojih su dio trogodišnji, dio četverogodišnji, tu je i organizacija stručne prakse odnosno učenja temeljenog na radu, suradnja s majstorskim radionicama i još desetci drugih poslova. Ima strukovnih škola koje imaju čak i manje od 300 učenika, a obrazuju učenike u desetak programa i to ništa ne znači u vrjednovanju ravnatelja. Država ih gleda i vrjednuje kao ravnatelje malih osnovnih škola!

Jesu li onda ispravljene dosadašnje grješke i nepravde?

‒ Novom Uredbom o koeficijentima i plaćama napravilo se još veću nepravdu prema svima u odgoju i obrazovanju. I nije nikakav pothvat što se učitelje i nastavnike prebacilo s koeficijenta 1,97 na 2,01 jer to je psihološki pomak, a efekt će biti mjeren u desetak eura povećanja plaće. Osim toga najveći je problem što ravnatelj u najmanjoj osnovnoj ili srednjoj školi ima niži koeficijent od nastavnika izvrsnog savjetnika. Zašto bi se netko tko je nastavnik izvrsni savjetnik javio na mjesto ravnatelja u manjoj školi kada bi dobio nižu plaću za puno više posla, duže radno vrijeme i veliku odgovornost? A kad je riječ o svim srednjim školama, pa tako i gimnazijama, smiješno je tvrditi da ravnatelj škole s 580 učenika ima drastično manje posla nego u onoj sa 605 učenika. Bilo bi poštenije, ako se već ide na broj učenika, da se škole razlikuju na svakih stotinu učenika, a ne kao sada da jedna kategorija obuhvaća raspon od 250 učenika.

Uredba nas je sve „izblesirala”, jer su neki ravnatelji pali u nižu platnu kategoriju pogotovo u strukovnom obrazovanju, a sad bi tako demotivirani trebali udobrovoljiti i motivirati svoje nastavnike da prihvate rad u posve novom modularnom konceptu strukovne nastave. Čini se da je poruka prosvjetnoj vlasti, nakon svega toga, da u reformi strukovnog obrazovanje teško mogu računati na motiviranost i entuzijazam nastavnika i ravnatelja. Znamo iz iskustva, kada je najteže i kada su otpori promjenama, da je jako važna motiviranost svih nastavnika i stručnih suradnika i ravnatelja. Bez predanog rada ravnatelja teško se mogu provesti promjene u školi. Sada kada znamo koliki nas izazovu u strukovnom obrazovanju iščekuju pitanje je zar će sve to nastavnici i ravnatelji raditi s time da su manje plaćeni od ostalih?

Hoće li se te ljude stimulirati kao one koji su u eksperimentalnoj provedbi cjelodnevne nastave?

‒ To je jako dobro pitanje, jer i oni koji su dodatno nagrađivani za cjelodnevnu školu vratit će se kad eksperiment završi na, takoreći, tvorničke postavke i ostati bez stimulacije. Isto je i sa zaposlenicima škola koje su postale regionalni centri kompetentnosti, koji su također biti dodatno stimulirani kroz plaće, a sad su se svi vratili na normalu, jer Uredba ih ne prepoznaje kao izvrsne u centrima izvrsnosti.

Uredba je donesena i očekuje se da će takvo stanje biti sljedećih deset ili dvadeset godina. Ne će se tu nitko pomicati unutar platnog razreda jer su svi koeficijenti definirani i ne mogu se mijenjati i rasti sami od sebe. Koeficijent je određen i sve dok neka Vlada ne promijeni Uredbu i pokuša ispraviti nepravde u sustavu plaća. Govore nam da moramo biti sretni jer smo dobili 10 posto veću plaću, ali ako je netko s jednakom spremom i složenošću poslova dobio 20 posto onda nitko od nas u obrazovanju s takvom raspodjelom ne može biti zadovoljan ni sretan.

Najblaže rečeno čudno je da, recimo, ravnatelji u manjim školama imaju niži koeficijent nego učitelji i nastavnici izvrsni savjetnici.

‒ Dugoročno to nije dobro, jer se ti izvrsni učitelji i nastavnici ne potiču da postaju ravnatelji, nego se potiče nastavnike koji nisu napredovali u zvanja i koji imaju 55 i više godina da preuzimaju te odgovorne poslove, da odrade jedan ili dva mandata, jer nisu ni u kakvom riziku i nakon toga odu u mirovinu. Pitanje je ima li netko na kraju svoje karijere energije, kreacije, inventivnosti i snage da odjednom preuzme odgovornost za brojne poslove kojima se nikada nije bavio te da stvara viziju nove škole i ostvaruje ju. Teško, jer je naprosto već jednom nogom u mirovini. To vrijedi za većinu, iako ima i tu iznimaka. Sve je više škola u kojima se imenuju vršitelji dužnosti na mjestu ravnatelja, jer se nitko ne želi javiti na natječaj, a i ti v. d. ne odlučuju se ostati na mjestu ravnatelja, jer je puno komfornija situacija biti u zbornici odnosno razredu za mrvicu manju plaću ili po novome čak i veću, nego preuzeti veliku odgovornost za rad i funkcioniranje cijele odgojno-obrazovne ustanove. Nije dobro ni to da svakih pet godina na mjesto ravnatelja dolazi netko novi i na tom mjestu eksperimentira sa školom.

Nitko ne bi trebao imati ništa protiv ravnatelja. Ravnatelj ima najveću odgovornost u školi, zakonsku, financijsku i pedagošku. Što god da se dogodi u školi, kriv je ravnatelj. A mi se istodobno zalažemo za to da svi naši zaposlenici imaju veću plaću nego što je sada i da cijeli sustav bude bolje vrjednovan. Nadamo se da će uskoro doći vrijeme kada ćemo u tome uspjeti. Do tada će Udruga i nadalje pokušavati unaprijediti rad ravnatelja, svoje škole i učeničke domove te srednjoškolski sustav obrazovanja u cjelini.