Žene su tijekom povijesti mijenjale ne samo društvena pravila nego i način na koji se govori i piše. Pojam ženskoga pisma odnosi se na pokušaj da se jezik i kultura oslobode ograničenja koja su dugo bila oblikovana prema muškim pravilima i pogledima na svijet

U Mjesecu školskih knjižnica Hrvatska udruga školskih knjižničara održala je nedavno u Osijeku, u organizaciji Podružnice Osječko-baranjske županije, stručni skup pod nazivom Ženski tragovi u književnosti i knjižničarstvu. Tema ženskog stvaralaštva predstavljena je iz različitih perspektiva – od predavanja istaknutih teoretičarka književnosti, preko izlaganja popularnih autorica, do primjera dobre prakse. Tom su prigodom primjere dobre prakse predstavile knjižničarke iz srednjih strukovnih škola – Ugostiteljsko-turističke, Elektrotehničke i prometne te Medicinske škole iz Osijeka.

Povijesni pregled ženskoga pisma

U povijesnom pregledu ženskog pisma krenuli smo od Virginije Woolf i njezine borbe za vlastiti prostor za pisanje, preko hrvatskih autorica osamdesetih godina 20. stoljeća koje su se odmaknule od dotadašnjih književnih obrazaca – Slavenke Drakulić, Irene Vrkljan, Dubravke Ugrešić – pa do devedesetih godina kada u hrvatskoj književnosti dolazi do demokratizacije pisanja – autorice sve češće stvaraju izvan formalnih skupina, poetika ili stilskih pravaca. Umjesto zajedničkih manifestnih programa, naglasak se stavlja na individualnost i osobni izraz. U tom razdoblju djeluju autorice poput Alemke Mirković, Julijane Matanović i Vesne Bige, koje svojim djelima pridonose raznolikosti i slobodi književnog stvaranja.

Dvijetisućitih hrvatska se književnost dodatno otvara globalnim temama i suvremenim iskustvima, a autorice zauzimaju vidljivije mjesto u kulturnom prostoru. U središtu su intimne i društvene teme. Pojavljuju se novi ženski glasovi koji spajaju osobno i društveno, stvarajući raznoliku i refleksivnu književnu scenu. U hrvatskoj je povijesti, ne samo književnoj, bilo mnogo prokletih Hrvatica, o kojima je pisala i Milana Vuković Runjić. Neke od tih žena živjele su upravo na slavonskom prostoru – Jagoda Truhelka, Vilma Vukelić, Ivana Brlić-Mažuranić, Alemka Mirković, Julijana Matanović, Ivana Bodrožić – i u njemu ostavile dubok trag.

U hrvatskoj kulturnoj povijesti ženski glas ima mnoge oblike – od književnica koje su ga stvarale do knjižničarka koje ga čuvaju i prenose. Upravo ta poveznica između književnica i knjižničarka čini temelj ove teme: žene kao stvarateljice i čuvarice pisane riječi, kao pokretačice znanja, kulture i promjene.

Mijenjanje kanona

Osječka škola knjižničarstva započinje s Marijom Malbašom, Verom Erl te školskim knjižničarkama Ljubom Radman, Jasminom Lovrinčević i Dinkom Kovačević, autoricama stručnih knjiga, bibliografija i monografija. One su ujedno osnivačice stručnog studija knjižničarstva, strukovne udruge školskih knjižničara i stručnog časopisa Knjižničarstvo. Dobitnice su mnogih strukovnih nagrada i odlikovanja Republike Hrvatske.

Tradicionalni književni kanon oblikovan je po mjeri muškaraca, s njegovim temama, simbolima, jezikom i humorom. Ženske autorice propituju taj kanon i mijenjaju pravila na način da pišu o svom iskustvu, emocijama, tijelu i svojem doživljaju stvarnosti. U vrijeme rodne diskriminacije, nasilja i nejednakih mogućnosti – žensko pismo postaje oblik otpora i društvene kritike.

Tijekom povijesti su žene na različite načine mijenjale pravila – borile su se prostor za stvaranje i unosile u književnost i filozofiju nove glasove i nova iskustva. Danas žensko pismo predstavlja slobodu izraza – ne bavi se samo „ženskim temama”, nego propituje i mijenja jezik i društvene norme. Takve žene, stvarne ili simbolične, pokazale su da mijenjati pravila znači otvarati nove mogućnosti izražavanja, razmišljanja i postojanja u svijetu.

Žensko pismo ne govori o biološkoj razlici između muškaraca i žena, nego o posebnom načinu pisanja kojim žene izražavaju ono što je u jeziku i društvu često bilo potisnuto – tijelo, emocije, intimno iskustvo i doživljaji. Takvo pisanje spaja ono što se inače odvaja – javno i privatno, razum i osjećaje, dopušteno i zabranjeno i tako pomiče granice u načinu na koji se priča i razumije svijet.

Žensko pismo nije samo književni stil, nego i kulturno-politički čin koji se izravno povezuje s rodnom ravnopravnošću. U povijesti književnosti i jezika, ženski je glas bio potisnut – žene su pisale pod muškim pseudonimima, a njihovo iskustvo i jezik smatrani su nevažnima i neozbiljnima. Kada žene počinju pisati iz vlastite perspektive i vlastitim jezikom, one razbijaju strukturu moći koja je određivala što se smatra važnim i univerzalnim. Žensko pismo potiče prepoznavanje različitosti, poštovanje iskustva drugih i kritiku patrijarhalnih obrazaca moći koji oblikuju identitet i značenje.

Žensko pismo i rodna ravnopravnost

U teoriji ženskog pisma nije pitanje može li žena jednako dobro pisati o nogometu, ratu ili nekoj drugoj 'muškoj temi', nego da su jezici i iskustva tih tema povijesno oblikovani iz muške perspektive. Istina je da jezik rata, nogometa i politike nastaje u društvima u kojima su žene bile isključene ili marginalizirane, to znači da je vokabular i metafore oblikovao muškarac. Ako uđe u to polje, žena može pisati jednako kvalitetno, ali se mora boriti protiv osjećaja da koristi jezik koji nije njezin. Žene mogu razviti drugačiji pogled na iste teme. Svako je iskustvo parcijalno. Muški pogled na rat nije univerzalan – on je samo jedan od mogućih pogleda.

Žensko pismo čin je jezične emancipacije i kulturni temelj rodne ravnopravnosti, jer traži da žensko iskustvo ima jednaku vrijednost u značenjskom i društvenom prostoru.

Položaj žena u 21. stoljeću neusporedivo je bolji nego u prošlosti, ali i dalje postoji potreba govoriti o kulturnoj i umjetničkoj emancipaciji žena. Rodna ravnopravnost počinje u jeziku: način na koji govorimo i pišemo oblikuje način na koji mislimo o sebi i drugima. Kada se žensko iskustvo izrazi autentično, bez potrebe da se uklapa u muške standarde, stvara se mogućnost za istinsku jednakost u značenju, glasu i prisutnosti. Kao što je prikazano u tablici, žensko pismo tako postaje temeljni oblik kulturne emancipacije i simboličke jednakosti.

Položaj žena u umjetnosti u 21. stoljeću znatno je povoljniji nego u ranijim razdobljima, no i dalje su prisutni oblici nejednakih mogućnosti. Zato je važno neprestano govoriti o važnosti prepoznavanja ženskog pisma u načinu upotrebe jezika, njegovoj simbolici, višeznačnosti, emocionalnosti i intuiciji. Posebno se ističe važnost kulturne ravnopravnosti i razgradnja stereotipa koji umjetnost i društvo i dalje dijele na „muške” i „ženske” teme.

Tablica 1. Odnos ženskog pisma i rodne ravnopravnosti