Poanta nije samo u tome da ograničimo korištenje mobitela u školi, već da djecu naučimo kada, kako i koliko bi mogli provoditi vrijeme za ekranima. Pri tom je važno da mi odrasli budemo primjer djeci, da izdvojimo to vrijeme za offline aktivnosti i razvoj odnosa s djecom

Ne treba bježati od činjenice da se današnje generacije rađaju s digitalnim alatima, već raditi na tome da vode brigu o digitalnoj higijeni kao što vode o tjelesnoj

Nova pravobraniteljica za djecu Tatjana Katkić Stanić najavila je na početku svog osmogodišnjeg mandata da će joj prioriteti biti suzbijanje nasilja nad djecom i među njima, digitalna sigurnost, jačanje mentalnog zdravlja i borba protiv socijalne isključenosti, odnosno dječjeg siromaštva. Krenuli smo u razgovoru od suzbijanja nasilja.

- Prije svega želim istaknuti da mi je posebno drago da godinu započinjem razgovorom sa Školskim novinama, s medijem koji je posvećen obrazovanju i dječjim pravima. Naše prioritete definira stvarnost odnosno okruženje u kojem živimo i radimo, a svako prioritetno područje preslika je stvarnih doživljaja i potreba djece. Nasilje među djecom je uistinu velik problem kojeg treba prevenirati i spriječiti u najvećoj mogućoj mjeri, kaže magistra socijalnog rada s ukupno 32 godine radnog staža, od kojih je 25 provela u sustavu socijalne skrbi, sedam u sustavu pravosuđa.

Na žalost, možemo konstatirati da je nasilje među djecom u mnogočemu obilježilo prošlu godinu.

- Svjedočili smo nasilju na glavnim ulicama i trgovima, nasilju u školama, na školskim igralištima, u kvartovima. O razmjerima problema možda najzornije govori podatak koji je sredinom prošle godine iznijelo Ministarstvo unutarnjih poslova da dnevno u prosjeku zabilježimo gotovo pet slučajeva vršnjačkog nasilja. Naš je Ured u 2024. zaprimio 44 posto više prijava za nasilje u školama, za očekivati je da će visoki postotak biti i u 2025. godini, posebno imajući u vidu primjenu novog Protokola o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima koji još nije u potpunosti zaživio.

Što Ured pravobraniteljice radi po tome pitanju?

- Uz javnu kampanju o sprječavanju i suzbijanju nasilja, rad s djecom i roditeljima na tome da razvijamo kulturu dijaloga, empatije, nenasilnog rješavanja sukoba i suradnje, značajan dio aktivnosti Ureda želimo usmjeriti na suradnju sa županijskim koordinatorima, resornim ministarstvima i udrugama ravnatelja. Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima je dobro posložen instrument koji operacionalizira postupanja svih ključnih sustava u zaštiti djece, no u praksi i nadalje izostaje ujednačena primjena, rana procjena rizika i suradnja. Važno je da svatko u tom procesu preuzme dio odgovornosti – stručnjaci u sustavu za ranu prevenciju i rad s djecom, politika odnosno donositelji odluka za razvoj podrške stručnjacima koji izravno rade s djecom i uspostavu i provedbu preventivnih programa, roditelji – za odgoj i društvo – za vrijednosti za koje se zalažemo. Nasilje među djecom nije ništa drugo nego preslika onoga što se događa u svijetu odraslih, a u posljednje vrijeme odrasli su često loš primjer djeci. Dojam je da na to zaboravljamo – i to je ono što trebamo mijenjati!

Kad spominjemo odrasle, često govorimo o edukaciji učitelja i nastavnika, no vrlo malo o potrebi educiranja roditelja. Na koji način pridobiti roditelje na edukacije u vrijeme kada se u dovoljnoj mjeri i na pravi način ne stižu ili ne znaju posvetiti djeci?

- Postoji rečenica koju vrlo često ponavljam; „Sve nas uče, ali nas ne uče kako da budemo roditelji!“. Rekla bih da moramo raditi više na podršci roditeljima i osigurati dostupnost programa podrške roditeljima u svim područjima u Hrvatskoj. Činjenica je da su danas izazovi roditeljstva veći utoliko što su se društvene okolnosti u kojima djeca odrastaju, ali u roditeljske uloge u bitnom promijenile. Djeca su više nego ikada izloženija različitim utjecajima, o kojima roditelji nerijetko nisu dovoljno informirani odnosno nisu svjesni mogućih rizika i posljedica po djecu. S jedne strane imamo roditelje koji zbog različitih razloga nemaju dovoljno kapaciteta da se nose sa izazovima roditeljstva i/ili roditelje koji bez kriterija ispunjavaju djeci sve želje, preuzimaju odgovornost, ne postavljaju granice i nastoje zaštiti djecu u svim situacijama, a što u obje situacije u značajnom mjeri utječe na pravilan razvoj kod djece. Ne kaže se uzalud da je potrebno selo za odgoj djeteta, posebice sada kada algoritmi imaju tako značajan utjecaj na djecu. Zato mislim da je izuzetno važno da se roditeljima osigura podrška, ali i dostupnost različitih programa, usluga i servisa koje su dostupne u svim područjima Hrvatske. Ključno je na razini obitelji i zajednice da svi skupa radimo u interesu i na dobrobit djeteta.

Konkretno, na koji način?

- Škole, sportski klubovi, igraonice, vjerske zajednice, civilno društvo, izvršne vlasti na nacionalnoj i lokalnoj razini, neovisne institucije, roditelji – svi zajedno, a dijete je pri tome u fokusu. U lokalnim sredinama potrebno je razviti različite programe podrške roditeljstvu za djecu različite dobi, uz mogućnosti individualnih i/ili grupnih savjetovanja ili grupa podrške koji će odgovoriti na specifične potrebe svakog roditelja i/ili djeteta. Posebno je važno razvijati takve usluge za roditelje djece s teškoćama u razvoju, roditelje koji žive odvojeno ili su u postupku razvoda braka, djece koja se suočavaju s teškoćama mentalnog zdravlja te djece s problemima u ponašanju, posvojitelje i udomitelje. Roditeljima je potrebno na vrijeme dati informaciju o njihovim pravima i tome gdje i kako mogu ostvariti različite usluge, treba im pružiti pomoć u tome kako se nositi s djetetovom dijagnozom, kako pomoći djetetu koje pokazuje, primjerice znakove anksioznosti, kako pomoći djetetu s problemima u ponašanju. Podrška roditeljstvu trebala bi biti usmjerena na stvarne potrebe obitelji – paralelno s pomoći koju pružamo djeci trebamo raditi s roditeljima i po potrebi drugim članovima obitelji. Imamo razumijevanja za izazove roditeljstva i nedostatak vremena i motiviranosti roditelja zbog poslovnih i privatnih obveza. Međutim, duboko sam uvjerena kada bi se roditeljima omogućili programi podrške koji su praktični i životni i dodatne usluge u njihovim zajednicama, da bi se lakše nosili sa izazovima roditeljstva. Jedan takav pozitivan primjer znanstveno evaluiranih i dostupnih programa za podršku roditeljstvu Rastimo zajedno razvijen je u suradnji Centra rastimo zajedno sa sustavom obrazovanja i socijalne skrbi za roditelje djece predškolske dobi, a koji se provode i dostupni su u Obiteljskim centrima u svim županijama i u značajnom broju predškolskih ustanova.

Realnost je takva da još nemamo niti jedinstvenu strategiju zaštite djece u digitalnom okruženju. Gdje je zapelo s Nacionalnim programom?

- Hrvatska je započela proces izrade Nacionalnog programa za djecu i mlade u digitalnom okruženju za razdoblje od 2024. do 2026. godine, ali ga nažalost nije usvojila. Krajem prošle godine naš je Ured objavio publikaciju „Zaštita djece u digitalnom dobu“ koja predstavlja zbornik radova sa stručnog skupa koji smo organizirali u listopadu 2023. godine. Okupili smo stručnjake različitih profila koji su govorili o trendovima, rizicima, prednostima digitalnog okruženja te preventivnim aktivnostima. Vrlo važan doprinos u izradi te publikacije dali su članovi naše Mreže mladih savjetnika pravobraniteljice za djecu koji su s nama podijelili svoja razmišljanja. Kod donošenja novih strateških dokumenata trebalo bi uzeti u obzir i stavove i prijedloge djece.

Kakve su po tom pitanju aktivnosti Ureda pravobraniteljice?

- Usmjerene su prema tome da s različitim dionicima radimo na digitalnoj, odnosno informacijskoj i medijskoj pismenosti djece i mladih, na osvješćivanju djece i roditelja o rizicima u digitalnom okruženju, ali isto tako i o prednostima koje ono može imati za djecu. I dalje ćemo apelirati i inzistirati da se donese strateški okvir za učinkovitiju zaštitu djece u digitalnom okruženju jer smatramo da su potrebna jasna pravila tko i što radi u tom području i kakve mehanizme zaštite kao društvo imamo. Država u pogledu regulacije djelovanja internetskih platformi i uvođenja i provođenja preventivnih programa, roditelji u pogledu odgoja djece za digitalno okruženje i sama djeca kroz prihvaćanje zdravih navika. Ne treba bježati od činjenice da se današnje generacije rađaju s digitalnim alatima, već raditi na tome da vode brigu o digitalnoj higijeni kao što vode o tjelesnoj.

Očekujete li da će zabrana mobitela u školama polučiti konkretne rezultate? Što dobivamo time što škola donekle postaje mjesto za digitalni detox, ukoliko se drukčija priča nastavlja izvan škole?

- O ovoj smo temi puno razgovarali u Uredu i moram priznati da smo teško došli do zaključka s kojim bi se svi složili. Mislim da i po tom pitanju trebamo krenuti od onoga što djeca misle. Djeca su svjesna da (pre)više vremena provode za ekranima. Ako pogledamo rezultate nedavnih istraživanja, poput Kids online Hrvatska, možemo vidjeti da su djeca svjesna toga, štoviše, da su zabrinuti zbog toga koliko su vremena online. Oko 59 posto njih pokušalo je provoditi manje vremena na internetu, ali bez uspjeha. To pokazuje da moramo razmisliti što im nudimo kao alternativu. Rezultati ograničavanja korištenja mobitela u školama ovisit će upravo o tome - što smo im zauzvrat dali. Ako smo im samo oduzeli mobitele, bez razgovora o tome zašto je to za njih korisno, ako ih nismo potaknuli na to da se u tih 15, 10 ili 5 minuta druže, da provode vrijeme u razgovoru i igri, onda nismo napravili puno. Imamo odličnih primjera škola koje su ta ograničenja provela uspješno i u gotovo svima se ključ uspjeha krije u otvorenoj i jasnoj komunikaciji i očekivanjima. Ključan je pristup i o njemu će ovisiti rezultati. Što se tiče vašeg drugog pitanja, vratila bih se na koncept digitalne higijene, na uvođenje zdravih navika kod djece i mladih koje će im pomoći da digitalne tehnologije koriste zdravo, sigurno i uravnoteženo. Poanta nije samo u tome da ograničimo korištenje mobitela u školi, već da djecu naučimo kada, kako i koliko bi mogli provoditi vrijeme za ekranima. Pri tom je važno da mi odrasli budemo primjer djeci, da izdvojimo to vrijeme za offline aktivnosti i razvoj odnosa s djecom.

U fokusu je problem mentalnog zdravlja djece i mladih. Koliko tu i kako – s postojećim resursima - mogu pomoći škole, a koliko zdravstveni sustav? Kako ocjenjujete suradnju ta dva ključna sustava?

- Itekako smo svjesni potreba djece u zaštiti zdravlja i mentalnog zdravlja te brojnih rastućih izazova. Veliki je problem, na što upozoravamo, nedostatak stručne podrške i nejednaka dostupnost usluga za djecu diljem Hrvatske. Oba sustava i zdravstveni i odgojno-obrazovni su izuzetno bitni za zaštitu mentalnog zdravlja djece. Rekla bih da je uloga odgojno-obrazovnog sustava ključna u ranim fazama odnosno kod prepoznavanja da postoji određeni problem i pružanja podrške učeniku i roditeljima. Važno je da odgojno-obrazovni radnici budu osviješteni i educirani o mentalnom zdravlju, teškoćama u razvoju, problemima u ponašanju i da imaju jasnu predodžbu što se od njih očekuje kada se s time susretnu, a to je da brinu o najboljem interesu djeteta, da vode brigu o tome kako je to dijete i što se s njime događa. Pri tome bi trebali voditi računa da o tome što su uočili obavijeste roditelje i druge stručnjake.

No, škole i dalje nemaju dovoljno stručnih suradnika, iako je stanje bolje no prije.

- Zato se naš Ured jako zalaže za zapošljavanje dodatnih stručnjaka u školama jer je nužno da da stručni timovi imaju različite stručnjake koje znaju prepoznati potrebe i rizike kod djece, te suradnjom sa sustavom zdravstva i socijalne skrbi, osobito stručnjacima mentalnog zdravlja pružiti dodatnu pomoć djeci kojoj je to potrebno i članovima njihovih obitelji.

A što s ulogom zdravstvenog sustava?

- Zdravstveni sustav ima obvezu ne samo liječiti nego i preventivno djelovati, educirati, provoditi javnozdravstvene kampanje, a osobito u dijelu pružanja podrške roditeljima i provođenja strukturiranih tretmana za djecu i mlade značajnu ulogu imaju i stručnjaci Obiteljskog centra u sustavu socijalne skrbi. Integrirani pristup u zaštiti djece, međuresorna suradnja i žurna postupanja stručnjaka ključni su izazov i rekli bismo da u tom području ima mjesta za napredak i dodatno umrežavanje.

Kolika je stvarna „težina” preporuka koje Ured pravobraniteljice donosi? Jer, dojam je da se nužne promjene iz preporuka (uostalom, kao i niza znanstvenih istraživanja) pretvaraju u mrtvo slovo na papiru.

- Naše su preporuke alat i putokaz za djelovanje – one su u suštini razlika između toga što nazivate slovom na papiru i stvarne promjene u životu djeteta. Sigurno da, kao i kod znanstvene zajednice, postoji određeno nezadovoljstvo što se naše preporuke i zaključci ne prihvaćaju u dovoljnoj mjeri, međutim, to nas ne sprječava da i dalje budemo glasni i jasni u svojim stavovima i pristupima u zaštiti dječjih prava. Naša je obveza ukazivati, davati preporuke i inzistirati na promjenama koje nešto znače. Ponekad je put do tih promjena lakši, a ponekad teži, ali se uvijek isplati raditi na tome jer su u konačnici djeca na dobitku.

Više rada na zaštiti prava djece s teškoćama

U fokusu rada Ureda su i prava djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, djece pripadnici nacionalnih manjina, djeca čiji su roditelji na odsluženju zatvorske kazne, kao i zaštita djece od spolnog iskorištavanja. Puno problema…

- Brojna su područja zaštite prava djece u kojima je potreban naš angažman. Rekla bih da su ova područja koja ste naveli već tradicionalno u našem fokusu jer ih godinama pratimo i uočavamo nove izazove i rješenja na njih. Uz ovo što ste naveli, svakako bih dodala da ćemo više raditi na zaštiti prava djece s teškoćama u razvoju, na pitanju prevencije i suzbijanja dječjeg siromaštva uz preporuke za osiguranje besplatnih izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti i rada na tome da sva djeca, u najvećoj mogućoj mjeri, imaju jednake mogućnosti u pristupu pravima i uslugama ranog predškolskog odgoja, obrazovanja, stanovanja, zdravstvenim i socijalnim uslugama. Potom je tu i pitanje zaštite prava djece u situacijama razdvojenog i/ili konfliktnog roditeljstva. Zaštita djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi nedvojbeno je područje na koje ćemo i dalje upozoravati na potrebu provođenja promjena. Tu je i zaštita prava djece s problemima u ponašanju. Općenito u području zaštite prava i dobrobiti djeteta vidimo izazove i probleme koji traže nova rješenja. Ne bih voljela, nesvjesno, izostaviti neko područje, međutim, ponovno ističem da su okolnosti te koje usmjeravaju naše prioritete. Zaključno, bit ćemo tamo gdje nas djeca trebaju i pri tome nam je izuzetno važno čuti „glas djece“ i „dječju perspektivu“.