Čak niti neke jezične gimnazije ne nude mogućnost učenja njemačkog, talijanskog ili francuskog kao prvog stranog jezika

Europski dan jezika obilježava se 26. rujna, a tim povodom naglašava se očuvanje jezične raznolikosti Europe, ali i višejezičnost kao obrazovni standard. Poznavanje samo materinskog jezika više nije dovoljno za aktivno sudjelovanje pojedinca u suvremenom europskom društvu. Zbog toga Europska unija kontinuirano promiče višejezičnost kao jednu od temeljnih kompetencija potrebnih za obrazovanje, zapošljavanje, mobilnost i aktivno građanstvo.

Europsko vijeće je 2002. u Barceloni postavilo ambiciozan cilj poboljšanja osnovnih vještina europskih građana, pri čemu je posebno naglašeno poučavanje najmanje dvaju stranih jezika od vrlo rane dobi.

Važnost višejezičnosti

Poznavanje engleskog jezika često je osnovni uvjet za međunarodnu komunikaciju, dok poznavanje dodatnog stranog jezika može predstavljati ključnu prednost na tržištu rada. Posebnu važnost višejezičnost ima u strukovnom obrazovanju, osobito u sektorima koji su izravno povezani s međunarodnim tržištem i mobilnošću ljudi. Turizam, ugostiteljstvo, promet, trgovina i različite uslužne djelatnosti pripadaju područjima u kojima je svakodnevna komunikacija sa stranim državljanima sastavni dio profesionalnog rada. U takvim zanimanjima poznavanje samo jednog stranog jezika može biti nedovoljno za kvalitetno obavljanje profesionalnih zadataka.

Nakon višegodišnjeg upornog upozoravanja kako drugi strani jezik treba postati sastavni dio obavezne nastave u osnovnim školama, ta je obaveza uvedena putem programa Cjelodnevne škole koji je trebao u cijeloj Hrvatskoj biti realiziran do početka sljedeće školske godine, no sada resorno ministarstvo već jasno komunicira da se to neće dogoditi, zbog neostvarenosti prostornih uvjeta, niti je približno moguće.

Što se tiče srednjih strukovnih škola, modularnom se nastavom hrvatsko školstvo po pitanju dvojezičnosti samo udaljava od europskog cilja, jer se broj sati smanjuje u nekim programima (primjerice zanimanja u turizmu) za otprilike 50 do 100 sati učenja jezika godišnje.

Organizacijski problemi

Učenje dva strana jezika u gimnazijama, osim u programu prirodoslovno-matematičke gimnazije, obavezno je; no zabrinjava činjenica da je u velikoj većini gimnazija zastupljen samo engleski kao prvi strani jezik. Čak niti neke jezične gimnazije ne nude mogućnost učenja njemačkog, talijanskog ili francuskog kao prvog stranog jezika.

U osnovnim se školama nastavnici i dalje susreću s organizacijskim poteškoćama provođenja nastave drugog stranog jezika te posljedično tome sa sve češćim ispisivanjem djece.

U velikoj većini osnovnih škola drugi strani jezik je izborni predmet. To konkretno znači da ga mogu učiti učenici od 4. razreda nadalje, ali i ne moraju. Imam potrebu to još jednom naglasiti: učenici koji ne žele, ne moraju učiti drugi strani jezik. Tu već u startu nastaje problem, jer u istom razrednom odjeljenju imamo učenike koji uče i one koji ne uče drugi strani jezik, a za ove druge nisu u tom periodu predviđene organizirane aktivnosti. Posljedično, nastava drugog stranog jezika u osnovnoj školi ostavlja se za zadnje satove, kako bi učenici koji ga ne uče, a nisu putnici, mogli ići svojim kućama.

Međutim, tu je faktor učitelja koji ima svoju normu od 23 sata nastave tjedno i ako mu se u zaduženju stave samo tri zadnja sata nastave (peti, šesti i sedmi), on tijekom pet dana u tjednu može ostvariti samo petnaest sati.

Zadnji satovi

Iz vlastitog iskustva, no iz iskustva brojnih kolega s kojima komuniciram, najčešće je rješenje ovog programa da se 5. i 6. nastave rezervira za manje, četvrte, pete i šeste razrede, dok se sedmašima i osmašima nastava drugog stranog jezika prolongira na 7., 8. i 9. sat. Naravno da je to učenicima previše. Posebni su problem putnici koji nakon 6. ili 7. sata imaju organizirani prijevoz te se bez uključivanja roditelja niti nemaju kako nakon nastave vratiti kući.

Čak i ako nisu putnici, sve se teže odlučuju na boravak u školi do 8. ili 9. sata i logična je posljedica sve veći broj ispisivanja s izborne nastave, pri čemu u 90% slučajeva roditelji kao razlog ispisivanja navode predugačak boravak u školi ili nemogućnost organizacije prijevoza djece.

U pravilu su to uvijek zadnji satovi kad su učenici već umorni, a druga je stvar nemogućnost ostvarenja kontinuiranog rasporeda, pa učitelji drugog stranog jezika često rade „dvokratno”, u istom danu imaju zadnje satove jutarnje i zadnje satove poslijepodnevne smjene s pauzom između koja traje i do četiri nastavna sata.

Ovo je zaista stvarnost učitelja drugog stranog jezika u osnovnim školama na koju se već godinama ministarstvu skreće pažnja i traže smjernice za bolja rješenja. U konačnici, ovakav pristup nije na dobrobit niti učenika, što rezultira sve većim ispisivanjem s nastave i krajnje vodi do toga da nam višejezičnost postaje utopija.