O potencijalnim završnim provjerama znanja („malim maturama”) već su ispisane stotine redaka, kao i o činjenici da su se srednje škole sve više počele vraćati „na staro” i uvoditi prijamne ispite. O nacionalnim ispitima i čekanju hoće li oni biti svojevrstan „filtar” za dalje također je sve rečeno. Nitko ne želi istinski zagrebati u to osjetljivo područje, ponavljaju se ustaljene fraze i čeka da „o tome odluče obrazovne vlasti”, a godine se smjenjuju jedna za drugom.

Sve je više inicijativa da se ocjene (kad su već itekako važan kriterij za upis u srednje škole) zaokružuju na dvije decimale i da se kao takve vrjednuju u daljnjem procesu upisa. Odavno je poznato da nije baš u potpunosti jednako ako netko ima četvorku na osnovi prosjeka 3,5 ili 4,4, no u konačnici i jedno i drugo isto se boduje. Zaokružuju se zato ocjene na dvije decimale automatski u e-Dnevniku pa se učitelji dodatno moraju truditi objasniti da, shodno pravilniku o vrjednovanju, zaključna ocjena ne mora proizlaziti iz aritmetičke sredine jer je jasno da nemaju baš sve ocjene istu „težinu”. Laičkim rječnikom – jedinica iz provjere znanja i petica iz kakvog praktičkog rada ili prezentacije u prosjeku su čvrsta trojka. Naravno, pojedini učenici i roditelji gledaju isključivo baš ono što žele vidjeti. Kao u onom općepoznatom vicu – neki jedu zelje, neki meso, u prosjeku to je sarma...

Jasno je propisano da se, upravo zbog takvih stvari, u posljednja dva tjedna ne organiziraju roditeljski sastanci ni individualni razgovori. Ipak, u zemlji u kojoj je jedna od najznamenitijih rečenica „znaš li ti ko sam ja? ”, teško je vjerovati da će se i u nekoj neposrednoj budućnosti to sasvim ispoštovati. Još su svježe gotovo filmske epizode vezane za nasilna ulaženja roditelja u školu, a već dolazi nova „sezona”...

Sve je opet na leđima učitelja – pritisak koji se gomila tijekom godine dolazi do usijanja pri samom kraju, a o osobnosti svakog prosvjetnog radnika ponaosob ovisi kako će se s njime nositi. Neki se drže principa i unatoč svim protivljenjima (katkad čak i od kolega iz zbornice) upućuju učenike na dopunski rad, iako svjesni da se u nekoliko dana situacija ne može stubokom promijeniti. Neki popuštaju pod pritiskom, neki banaliziraju cjelokupan godišnji proces pa najednom svi imaju više ocjene no što zaslužuju, a neki jednostavno dižu ruke od svega, zaključuju da je dosta i odlaze iz sustava...

Sustava koji se sve više prilagođava pretjerano glasnima i dovoljno upornima – „bacite li oko” na sadašnje statistike broja odličnih učenika u završnim razredima osnovne škole i usporedite li te ocjene s onima iz „šezdeset/sedamdeset/osamdeset i neke”, sve će biti kristalno jasno.

Zasad je lakše praviti se i dalje da to ne znamo, „gurati glavu u pijesak” i čekati neku novu godinu da o tom problemu „odluče obrazovne vlasti”. Važno je samo prebaciti lopticu odgovornosti ‒ do neke nove kulminirajuće situacije iz učionice...

Sezona lova