Hrvatski filmski i kazališni redatelj Mario Kovač, glumac, skladatelj, scenograf i dramaturg, petnaestak je godina voditelj proljećarske Scenske radionice. Učenike koji više godina sudjeluju na ŠSNP-u naziva prepoznatljivom novigradskom djecom, zalaže se za pravo na greške nakon kojih se smijemo, na zabavno učenje i seberavnost među sudionicima; raduje ga transgeneracijska povezanost, a za roditelje proljećara smatra da je dobro što ih u Novigradu – nema.

Dugo ste ovdje u ulozi voditelja Scenske radionice. Kakva je atmosfera? Znamo da je 50. obljetnica Škole stvaralaštva.

Nisam brojio, ali sam petnaestak puta bio voditelj scenskih radionica. I uvijek je posebno ozračje. Mi voditelji ovdje imamo sreću jer imamo visoko motiviranu djecu i hospitante, hospitantice. Zato u Novigrad svake godine rado dođem. Ove nas je godine i vrijeme pomazilo, osim onog jednog kišnog dana, svi su drugi bili lijepi. Uspjeli smo na vrijeme pripremiti i naš nastup za svečano zatvaranje, pa zadnji dan koristimo za druženje, za dramske vježbe na otvorenom, više na neki zabavni sadržaj jer mislim da je zabava sastavni dio učenja. Radionica koja se samo temelji na disciplini, na uigranosti i radu može kratkotrajno funkcionirati, ali dugoročno gledano mislim da moramo djeci omogućiti i one hormone zabave koji spajaju rad sa zabavom – onda je to moćna isprepletenost koja donosi najviše rezultata. Meni će najdirljivije biti one suze djece kad odlaze, kad se vraćaju doma i zaklinju jedni drugima na vječno prijateljstvo, na sastanke do iduće godine.

Čini se kao da su proljećari neka posebna vrsta humanoida. Kako to Novigradsko proljeće utječe na njih?

Istina, to se vidi, ja bih ih čak nazvao novigradska djeca, za koje se vidi da su dva, tri, četiri puta bili ovdje, stvarno to radi veliki utjecaj na njih i oni sa sobom nose dobra iskustva i dobre uspomene, neka znanja, neke tehnike i spoznaje koje su ovdje stekli, što će im sasvim sigurno pomoći u životu. Ne moraju oni pritom postati poznati i kvalitetni umjetnici, ali ako smo stvorili puno nove publike za razne umjetnosti, likovnu, glazbenu, scensku, već smo puno napravili. Stoga ću se uvijek rado vraćati Novigradu ako ostane u ovom obliku.

Škola traje pola stoljeća. Što i kako dalje?

Uvijek imamo pregršt ideja za nove kreativne radionice, ali mislim da se organizatori doista jako trude da daju maksimum u mogućnostima u kojima djeluju. Posebnu zahvalu, osim članovima u mojoj grupi i hospitanticama, treba dati djelatnicima Osnovne škole Rivarela koji su nas ugostili i daju nam sve svoje kapacitete na raspolaganje – i prostor, i vrijeme, i nude dodatne sadržaje za djecu. Svaki dan vidim ove besplatne kruške na ulazu, obvezno uzmem jednu i osladim se, doista im zahvaljujem na tom užitku. 'Moja' djeca mjere godinu od Novigrada do Novigrada, a ne od Nove godine do Nove godine.

To mi je vrlo poznato. Nego, spomenuli ste zabavu. U Školi je Josip Prudeus bio spiritus movens. No mlade generacije nisu imale prigodu upoznati ga i ne znaju kako je bilo dok je Joža bio tu.

Joža je njima nekakav duh prošlih vremena o kojem slušaju. Nekoliko me djece pitalo Tko je taj Joža? Jer, osjeti se, energija ljudi ostaje. On je doista bio dobri duh Novigrada i mnogo više od toga, ostavio je trag i u pop-kulturi, i u umjetnosti, u svemu. Bilo mi je lijepo ove godine vidjeti Žuži – Mirjanu Žužić koja je vodila skladateljsku radionicu i Borisa Rocu koji je vodio keramičarsku radionicu, također dvojac iz stare garde. Iako više ne vode radionice, došli su, posjetili nas, napravili mini-turneju po svakoj od radionica, pa smo ih predstavili djeci i sudjelovali su u radu. Nadam se da ću i ja tako jednog dana, za dvadeset, trideset godina, ako ih uopće doživim...

Tako je, za sedamdesetu obljetnicu.

Ha-ha, da! Kad se pojavim sav sijed i star, djeca će se pitati tko je taj deda. A onda će neki mlađi voditelji, koji su tek sad došli, reći: 'To je Mario, on je poput Jože, Žuži, Borisa...'

Možda se i popnete na scenu, poput Žuži, koja je dirigirala s Doris.

Ta transgeneracijska priča doista je jako važna. Živimo u vremenima dominacije internetskog sadržaja gdje se ljudi, pogotovo djeca, dijele u grupacije. Sve je manje dodirnih točaka između starijih i mlađih, sve je veći generacijski jaz, koji vidimo već u slengu, a kamoli ne u običajima, u koncentraciji i fokusu. Stoga mi drago da je Novigrad ostao jezgra druženja gdje to ne čini razliku, gdje djeca bez problema, neopterećena mogu reći ti svom voditelju, voditeljici ili nekome drugome, a i mi se njima obraćamo kao ravnopravnima sebi. Ne postoji ta hijerarhijski nametnuta struktura vlasti nego je sve nekako horizontalno, djeca znaju da nam se s povjerenjem mogu obratiti.

Želite reći da je to hijerarhijsko dokidanje, ta seberavnost dobra za proljećare. No ovdje je ipak riječ o probranoj i visokomotiviranoj djeci.

Naravno. Mogu reći da sam toga svjestan i zbog toga vrlo sretan što sam tu i radim u ovakvim uvjetima, a vidim i na kolegicama hospitanticama koliko im je lakše nego u redovnom okviru. Ovdje su svi zato što žele, nema, takoreći, trulih jabuka, nema roditelja koji često znaju biti negativan faktor u razvoju vlastite djece, a kamoli mikrozajednice u kojoj djeca uče. Ova djeca ovdje uče biti neovisna od takvih posesivnih roditelja koji bdiju nad njima. Vjerojatno imaju dobre namjere, ali kao što poslovica kaže: put do pakla popločan je dobrim namjerama.

Ne bi li roditelji i trebali bdjeti nad svojom djecom i pokušati ih zaštititi?

I da i ne. Govorimo o tome da je danas sve puno prezaštićivanja, o posesivnosti. Vrlo često iz želje da zaštite svoju djecu roditelji im zapravo dugoročno čine loše, uljuljavaju ih u mehanizme koji nisu realni i koji će im se obiti u glavu kad iziđu iz obiteljskog gnijezda. Ovdje djeca uče biti samostalna, nositi se sa svojim odlukama, bile one dobre ili loše. Mi im omogućujemo pravo na grešku, što mnogi od njih doma ili u školi nemaju nego sve mora biti savršeno, sve mora biti 5.0, sve mora biti podložno tome gdje ćeš se upisati, što će reći susjedi, selo, grad... Ovdje toga nema, a kad pogriješe, svi se nasmijemo i idemo dalje, učimo na greškama.

Tvrdite, zapravo, da je greška važna i dobra kao dio učenja i samooblikovanja.

Upravo tako, i to stalno govorim. Želio bih stoga da vodstvo Novigrada prihvati moju ideju, koju zasad neuspješno nudim godinama, i za temu odredi – grešku, pravo na grešku. Da se toga ne bojimo nego da im raširenih ruku trčimo u susret.

Scenska radionica