Školovanje od kuće bilo je i dobro i loše. Dobro zato što sam nastavu imala samo dvaput tjedno, i to ne dugo, a loše jer sam htjela ići u školu i upoznati svoje vršnjake

Ja sam Nadja Radman Meić, djevojčica koja je s pet godina oboljela od akutne limfoblastične leukemije. Da stvar bude još gora, imala sam i filadelfija kromosom, tj. genetičku mutaciju.

Prije nego što je sve počelo, imala sam artritis u lijevoj nozi. Moja borba s bolešću počinje za vrijeme boravka kod tate u Pirovcu. Roditelji su se dogovorili da tri tjedna provodim u Zagrebu s mamom, a jedan tjedan u Pirovcu s tatom. Uvijek sam bila razigrana i pomalo luckasta djevojčica, ali moj je tata primijetio da se u posljednje vrijeme brzo umaram i da je djedov pas sve više sa mnom jer je nanjušio bolest. Otišli smo izvaditi krv, provjeriti je li sve u redu. Nije bilo. Čim je liječnica vidjela nalaze, poslala nas je u Zagreb. Tamo su me stavili na Dječji odjel koji se nalazi na trećem katu Klinike za tumore – moj novi dom.

Liječenje u Turskoj

U Klinici za tumore provela sam osam mjeseci. U međuvremenu su me pripremili za presađivanje/transplantaciju koštane srži jer sam bila u remisiji (razdoblje kada simptomi nestaju ili se znatno smanjuju), a to znači da sam bila u stanju ići na transplantaciju. No u bolnici gdje se transplantacija trebala dogoditi uvjeti nisu bili najbolji. Stoga su me roditelji odlučili odvesti u Tursku, točnije u bolnički centar Acibadem. Umjesto dva mjeseca, u Turskoj sam provela jedanaest mjeseci jer sam imala relaps, tj. nisam smjela na transplantaciju i sve mi se vratilo u puno gorem obliku. Istodobno su za moje liječenje mnoge zaklade prikupljale novac, poput Zaklade Mila za sve, Zaklade Nora Šitum, Facebook inicijative „Help Nadja” te lokalne zajednice i medija.

Transplantacija

Prije transplantacije morala sam proći dvanaest ciklusa zračenja i dva ciklusa kemoterapije, uz još jedan ciklus kemoterapije prije same transplantacije. Primila sam mamine stanice, što mi je bilo kao drugo rođenje i otada slavim dva rođendana godišnje. Nakon transplantacije bilo je posljedica. Dobila sam GVHD (virusna bakterija, graft-versus-host-disease) trećeg stupnja, što mi je jako oštetilo crijeva. Dobila sam i cistitis (unutarnja rana na mjehuru). Uz pomoć liječnika izliječila sam se u tri mjeseca.

Krajem ožujka 2020., točnije dva dana prije zatvaranja granica zbog COVID-a, vratila sam se u Zagreb kao heroj i borac. Nažalost, mojim patnjama nije bio kraj. Otprilike mjesec dana nakon dolaska slomila sam lijevu natkoljenicu te bila u gipsu od boka do stopala šest tjedana. Desetak dana nakon što sam skinula gips, isto mi se dogodilo na desnoj natkoljenici.

Školovala sam se od kuće prve dvije godine zato što mi je imunitet bio slab. Gdje god bih išla, morala sam nositi masku. Učiteljica mi je dolazila kući dva puta tjedno i ostajala bi dva sata. Školovanje od kuće bilo je i dobro i loše. Dobro zato što sam nastavu imala samo dvaput tjedno, i to ne dugo, a loše jer sam htjela ići u školu i upoznati svoje vršnjake.

Napokon prava škola

U trećem razredu konačno sam krenula u pravu školu. Bila sam sretna što napokon upoznajem svoje vršnjake. Ipak, nisu svi bili baš dobri i pristojni prema meni. U trećem razredu jedna mi je djevojčica rekla da sam „debela krava”. U petom su mi se razredu rugali. Jedna me je djevojčica pitala moram li se češljati jer sam ćelava. Drugi su se rugali mojoj debljini. Za neke sam mislila da su moji prijatelji, ali su me razočarali. Spoznala sam koliko djeca mogu biti okrutna. Sad idem u drugu školu koja se nalazi u Pirovcu. Svi su jako dobri prema meni i sretna sam što napokon imam prave prijatelje. Prvi dan nastave govorila sam im o svojemu iskustvu i svi su šutjeli.

Danas, šest godina nakon svega svašta se u mojemu životu promijenilo. Imam trogodišnjeg brata, živim u Pirovcu i idem u šesti razred. Iako i dalje nemam dugu i gustu kosu te imam još nekih zdravstvenih problema, sretna sam što trčim, sviram gitaru, idem na treninge badmintona, turnire i imam puno prijatelja. Obožavam druženja i razgovore s tatom, šetnje s mamom i malim bratom. Mislim da bi moje iskustvo mojim vršnjacima moglo biti inspiracija. Svaki put kada pomisle da im je teško jer moraju čitati lektiru, pisati domaće zadaće ili učiti nepravilne glagole, neka se sjete Nadje i svega što je morala proći.

Zašto baš ja?

Često se pitam: Zašto baš ja? Zašto je moje odrastanje trebalo biti tako teško? Zanimljivo je da bolest, koju sam imala, preživi samo tri posto djece. Preživjela sam relaps koji preživi jedno ili dvoje djece. Imala sam i upalu pluća zbog koje su liječnici bili sigurni da ću umrijeti. Moj najbolji tata, dok sam imala cistitis, nije spavao šest dana i šest noći.

Odgovore na pitanja nemam, ali znam da me bolest oblikovala baš ovakvom kakva jesam. A možda sam ja doista izabrana heroina – kako bi rekla moja razrednica.