Lara Berać

Roda

Jednog dana pred kraj zime vidjela sam rodu.

Mislila sam ja da sanjam, al’ prepoznah je po hodu.

Došla sam do rode i zbunjeno je pitala:

„Zašto si se tako rano ovdje ti doskitala?”

„Zbunile smo se zbog promjene temperature.

Eto, baš zato bijele rode žure!

Sinoć kad smo došle, stigla nas oluja.

Evo sada tražim hrane, al’ još nema guja.”

Mila Grubišić

Samo slika

Sjedim na starim stepenicama

i gledam sliku pokisle ptice

koju si mi dao za rođendan.

Neobičan poklon.

Zatvorim oči.

Tramvaj u blizini glasno koči.

Uzmem torbu,

uzmem sliku,

uzmem nove patike

i odem do tebe

reći ti

da ne moramo pasti sa stepenica,

nije nam to sudbina.

Ema Markobašić

Kad riječi zaplešu

Kad riječi zaplešu,

u rječniku je bal.

Sve samo neki parovi

na punom podiju.

Svi plešu, svi se zabavljaju,

a od tisuću riječi samo ih je

trideset završilo ovdje.

Manuela Mijić

Dan/Noć

Dan.

Sunčane zrake probijaju,

tišinu mraka.

Nebom

zlatna se svjetlost širi.

Sve se budi,

nestaje tama.

Šumske životinje

tiho se kreću,

sve šušti,

iza zelenih dolina,

s mora i planina,

sunce viri,

Mjesec sanja,

ide smjena noći i dana.

Noć.

P.S: Pjesma se čita dvosmjerno: odozgo prema dolje i obratno, čitanje iz drukčijeg smjera mijenja značenje u pjesmi.

Lucija Đurković

Pjesma od 6, 7 strofa

Dotični profa nas jako hejta

i onda cijeli razred rage baita.

On pak misli da auru ima

ali zapravo je beta nama svima.

Našoj raski sve je uvijek sus

i stalno crashouta na nas.

Psihić nam brani da budemo delulu

kad biramo srednju šulu.

Kad imamo slobodno to je skroz slay,

al’ kad previše radimo to nije OK.

Kad dobijem pet, ateala sam top,

a kad dobijem jedan, totalni sam flop.

Broskiji uvijek misle da imaju skibidi rizz,

al’ imaju samo chopped low taper fade friz

Misle da su GOAT dok se flexaju,

a cure radije mozak relaxaju.

Petaši misle da su alpha i sigma,

a zapravo su cringe i totalna enigma.

Prvašići brainrotove non stop spamaju

Ballerinu Capuccinu cijeli odmor pjevaju.

Tralalero tralala

pjesmu sam napisala.

Rječnik gen alpha sleng pojmova

hejtati – kritizirati ili vrijeđati nekoga, često online; rage bait – „mamac za bijes” (najčešće online sadržaj), nešto što ljude iznervira ili frustrira; rage baitati – bijesno reagirati; crashoutati – biti izbačen iz igre ili aplikacije, ili kad nešto ili netko „pukne”; delulu – nerealno razmišljanje (delusional); slay – izgledati sjajno ili biti uspješan u nečemu; flexati – hvaliti se nečim ili pokazivati; GOAT – „Greatest Of All Time”, najbolji u nečemu; cringe – neugodno ili sramotno ponašanje, u hrvatskom prevedeno kao susramlje; alpha / sigma – tipovi ličnosti, dominantan i samostalan; brainrot – nešto što „uništava mozak”, često online sadržaj; rizz – šarm ili sposobnost zavođenja/ulet; flop / top – neuspjeh ili uspjeh; low taper fade – specifična frizura; ballerina capuccino – brainrot lik popularan na TikToku; chopped – često znači loše, uništeno, neuspješno; aura – doslovno energetska prisutnost; u slengu znači dojam ili vibracija koju netko ostavlja na druge; onaj koji je posjeduje, ljudi ga doživljavaju jako pozitivno ili cool; beta – suprotnost od alpha; označava nekoga tko nije dominantan, tko je pasivan ili podložan drugima; nije autoritativan ili impresivan; sus – skraćenica od „suspicious”, znači sumnjivo ili nepouzdano; ate – dobiti dobar rezultat; može značiti pohvaljen ili uspješan; broski – prijateljski izraz za dečka, frenda, kolegu; skraćeno od „bro”; skibidi rizz – kombinacija trendovskih pojmova; „rizz” što znači šarm ili sposobnost zavođenja, „skibidi” je šaljiv dodatak iz memova i TikTok trendova, pojačava izraz; tralalero tralala – morski pas u Nike tenisicama u talijanskom brainrotu; spamati – doslovno znači „slati puno poruka ili sadržaja”, često preplaviti nekoga informacijama online, a i uživo.

Klara Tamin

Samoća

Kuda idem ja,

ide i Ona.

Samo ja i Ona.

Ja i Samoća.

Bezbroj koraka,

beskonačne šetnje...

Tihe i mokre,

izlizuju asfalt,

kamen

i đonove mojih starki

čija je peta odavno pokidala

rub širokih traperica.

Šetamo gradom, promatramo lica

tužna, sretna, ljuta...

Ulazimo u kafić,

prilazi konobar.

Ona se načas pritaji.

Uobičajeno: „Što ćeš?”

Hmm...

(po stoti put)

„Bijelu kavu, molim.”

I gle, pojavi se opet.

Gleda me

kako pijem bezukusnu kavu

ignoriram je slušalicama.

Htjela ja, ili ne, uvijek je tu...

Samo ja, Ona

i lokalne mačke.

Mačke.

Ona.

I ja.

Demian Jurić

Majci

Majko,

ti si kuća koja se ne vidi,

ali se u nju uvijek vraćam ranjen.

U tvojim očima još stoji

dječak kojeg sam napustio,

kao kaput na starom čavlu – čeka, i ne pita zašto kasnim.

Volim te na načine

koji ne znaju biti dobri.

Moja ljubav je težak predmet:

često ti ga ispuštam u krilo

i pravim se da ne čujem lom.

Ti šutiš vještinom svetaca.

Skupljaš moje promašaje

kao razbijeno staklo

i od njega gradiš prozore

da bih ja imao svjetlo.

Ja ti donosim godine

koje mirišu na poraz,

korake bez smjera,

i ime koje još nisam zaslužio.

Znam –

boli te ne ono što jesam,

nego sve što sam mogao biti

a ostao sam samo mogućnost

u tvojim rukama.

Ako sam ikada bio dobar,

to je bilo dok si me gledala.

Ako sam ikada pao,

to je bilo jer sam zaboravio

da me još držiš.

I kad jednom prestanem dolaziti,

kad me više ne bude u tvojim brigama,

u meni će i dalje živjeti

tvoja ljubav –

tiha, postojana,

i moja krivnja

što sam je naučio nositi

tek kad je postala preteška.

Patricija Marušić

Topografija tišine

Nekada je tišina imala težinu, donosila je mir,

nosila se u džepovima

i rasipala po kućnim pragovima.

Danas je mir zamijenjen signalom

i nečujnim sudarima ljudi

koji prolaze jedni kroz druge.

Sebičnost grije samo vlastito ognjište,

u srcima im je kamen,

ali još pamti toplinu dlana.

Nekada je rijeka bila duboka i čista,

ona danas više ne pamti dno,

mutna je od riječi bačenih u nju.

Djeca više ne prljaju koljena,

igra je arhivirana.

Obitelji sjede za istim stolom,

svatko jede svoju tišinu.

Istine su zamotane u navike.

Ljudi se pomalo odvikavaju jedni od drugih.

U masi se lakše izgubiti nego pronaći ruku.

Slijepi svijet gleda bez očiju,

svjetlo se u njima gasi

dok ekrani ostaju upaljeni.

Kada buka postane nepodnošljiva,

svijet se isključi.

Ostaje tišina

ona ista koja još zna

kako se ponovno uči mir

I otvara prostor za riječ.

Jelena Mišura

Tišina koja govori

Ponekad, najglasnije riječi nisu izgovorene. One stoje negdje između otkucaja srca i pogleda koji traje samo trenutak.

Tišina... ona zna više nego što bismo ikada mogli reći.

Sjedim pokraj bake na staroj drvenoj klupi ispred njezine kuće. Večer se spušta tiho kao da ne želi narušiti mir. Obje šutimo. Nema pitanja, nema odgovora. Samo tišina. Ali u toj tišini čujem priče o davnim vremenima, o izgubljenim ljubavima, o snovima koji su ostali neostvareni. Njezina je ruka blaga, pomalo naborana, ali kad me dodirne, sve govori.

Tišina nije praznina. To je prostor u kojem duša diše. U vremenu kada svi pričaju, viču, dokazuju... trebamo ponekad istinski slušati. A tišina zna. Tišina pamti.

Kada sam tužna, tišina me grli. Kada sam sretna, ona mi daje prostora da osjetim svaki djelić tog trenutka. Ona je poput mora bez vjetra – mirna, ali duboka.

Učimo da budemo glasni. Možda bismo trebali naučiti da budemo tihi, ne iz slabosti, već iz mudrosti jer ponekad, u samo nekoliko trenutaka tišine možemo pronaći više odgovora nego u stotinama riječi.

Robin Malinić

Svatko nađe svoje mjesto

Zovem se Robin. Rođen sam u bolnici Sv. Duh 21. svibnja 2013. i trenutno živim u Stenjevcu s tetom, tatinom sestrom. Natprosječno sam inteligentan, tako su barem pokazala mjerenja. No, zbog toga sam samo meta onih starijih od mene. Ne jedem brzu hranu i ne pijem gazirane sokove, nego jedem voće, povrće, nešto mesa te pijem vodu, mlijeko i uglavnom čaj. I po tome sam drugačiji od vršnjaka.

Moja životna avantura počinje s četiri godine. Moj je tata tukao moju mamu i mama zauvijek napušta kuću. Zatim mi je tata branio da jedem išta dva dana i da klečim zavezanih ruku dok se on ne probudi.

Imao sam dva prijatelja u vrtiću, Brunu i Borisa, kojima je zub ispao istog dana. I dan-danas se sjećam toga. Zatim je i meni ispao zub pa smo se smijali tome, a onda je Boris progutao svoj zub. Još po nečemu pamtim taj dan. Po svu ostalu djecu već su došli roditelji, samo sam ja ostao sam. Moj tata se napio i pokupio me vrlo kasno, zbog čega su se sve tete u vrtiću zabrinule za mene. Usred jedne noći tata me probudio jer sam „postavio kamere po kući“ (kasnije sam shvatio da me optužio jer je bio pod utjecajem droge). „Baš jedan kepec zna postaviti kamere po kući“, rekao sam, a on je zatim pozvao policiju. Policija je pregledala kuću, kamera nije bilo pa su policajci shvatili da mi je otac „lud“. Odvela ga je hitna pomoć. Nakon toga sam otišao u dječji dom. Ni to nije riješilo moje životne probleme. Jednom sam se prilikom ozlijedio žiletom koji sam pronašao jer nisam htio biti tamo. S vremenom sam počeo prihvaćati svoju situaciju i čak mi je postalo lijepo na trenutke. Išli smo u kino, imao sam priliku vidjeti oba roditelja, proslavio sam rođendan, kupao se u bazenu... Sve što „normalna“ djeca rade. Uskoro su me premjestili u drugi dječji dom, onaj u Laduču. Tamo sam proveo četiri godine. To vrijeme pamtim po obilju hrane od koje sam se doveo do razine pretilosti. Kako sam od tate naučio psovati, psovao sam bez filtera, na opće zgražanje druge djece i odraslih. Nisam znao drugačije, bio je to moj način izražavanja. Tako sam naučio. Odviknuo sam se prisilno.

Iako su odrasli bili dobri prema meni, tu sam doživljavao vršnjačko maltretiranje. Ili zlostavljanje. Dječaci su me vrijeđali i tukli, a djevojčice su se tome smijale. Nisam bio sretan. A onda je došla škola. Bojao sam se škole i nove djece koja bi me opet mogla maltretirati, no već sam prvog dana upoznao prijatelja s kojim se i dandanas družim. Prva dobra stvar u mom životu. Kad sam izašao iz dječ jeg doma, pomalo su se stvari za mene počele mijenjati. Počeo sam živjeti s tetom i krenuo sam u Osnovnu školu Stenjevec. Smršavio sam jer sam mogao biti duže vani gdje sam se puno kretao. Osjećao sam se snažnijim jer sam imao kad i gdje vježbati. Najveća i meni najbitnija promjena dogodila se u mojem raspoloženju. Mnogo sam sretniji, imam prijatelje koji mi ne guraju prste u grlo, sazrio sam. Iako se osjećam snažnije, još uvijek osjećam posljedice starog života. Teti govorim „Vi“ jer su me tako naučili u dječjem domu. Kad sam bolestan i netko mi kaže da odem doma i da mi mama napravi juhu, zaboli me u prsima.

Nakon svega što mi se dogodilo u mojem kratkom životu, od lučio sam razmišljati pozitivno i optimistično gledati na buduć nost. Ne želim gledati negativno na prošlost jer me ona dovela ova mo, ovdje sam našao svoje mjesto. Ovo je moje mjesto. Zagreb. Stenjevec.

Jakov Prekpalaj

Priča o miru

Kažu da se mir ne čuje. To nije istina. Mir ima svoj zvuk – nježan, gotovo neprimjetan. To je onaj prvi zvuk ujutro dok grad još spava, kad se čuje samo list koji pada na zemlju i voda što teče negdje u daljini. Mir ima i boju. Nije bijele boje kako bi ljudi prvo pomislili. Katkad je siv, kao oblaci nad rijekom, katkad zelen, kao trava koja je jedva dočekala jutarnju rosu. U njemu ima svega – i svjetla i sjene. Možda baš zato zna trajati.

Mir su i ljudi. Starci koji sjede po klupama uz potok i razgovaraju o svakodnevnim stvarima, učitelji koji biciklima i s torbom na leđima punom papira dolaze na nastavu, školarci koji sneni dolaze u jutarnji turnus. Manja djeca viču, smiju se, gurkaju. I to je zvuk mira. Glasovi koji ne znaju za strah, koji nisu morali biti tihi da bi preživjeli. Netko pjeva, netko se skriva iza drveta, a u daljini zvone bicikli. Sve to zajedno čini sklad – glazbu običnoga dana.

Popodne je mirisno. Netko peče kruh, netko posprema kuću. Na prozorima se zrcali sunce i trava diše kao da joj je laknulo. Svi rade nešto svoje, a opet su povezani, kao riječi u istoj rečenici. I sve dok ta rečenica traje, mir postoji.

Bake predvečer ponovno sjede na klupi. Jedna od njih je i moja baka. Gleda kako se potok mijenja – voda više nije ona od jutros, ali mostić jest. Mostić stoji. Razmišlja o tome da je i čovjek pomalo kao mostić jer spaja ono što je bilo s onim što tek dolazi.

I tada, u tome običnom trenutku, u kojemu se ništa posebno ne događa, ona zna da je to – mir. Kad sve ima svoje mjesto. Kad vjetar donosi zvuk zvona s crkve, a nitko ne osluškuje dolazi li opasnost. Kad znaš da će sutra opet biti isto, i da je to dobro.

Jer mir, zapravo, nije odsutnost rata. Mir je prisutnost ljudi.

Jelena Ljubičić

Zašto ne čitam

Dragi nastavnici, učitelji i roditelji, ovdje ću ja, takozvana disleksičarka, odgovoriti na vaše pitanje zašto ne čitam.

Kad posudim lektiru, već naslov počne nestajati po korici pa zastanem i zapitam se je li to do starosti knjige ili do mene. Otvorim prvu stranicu, a slova prodišu od prašine koja se nakupila. Počnem čitati i upoznam se s Antom. Kante se pretvori u Atome, al’ na petoj stranici se odluči za Mate. Želim ga zapitati kako tako brzo uspije zamijeniti ime, ali odustanem jer to nije moj posao. Pate se opije, počne plesati i ludirati se po stranici pa mi ispremješta slova svugdje gdje ne treba. Zadavim ga očima. Napokon se sav uplašen i smiri. Ante, crni Ante. Umorim se slaganjem slova i riječi nazad na mjesto pa sklopim oči na sekundu. Ludi Mate mi je pobjegao s trećeg retka u četvrti i mislio da neću primijetiti. Nastavim čitati, zastanem, shvatim da bih gledajući u zid više znala. Dođem do dijela gdje Ante upoznaje mačka Roka. Vratim se na početak da za svaki slučaj provjerim da mačak nije pas. Oko je bio nestašan pa mi je kandžama pokidao jedno slovo. Okrenem stranicu, vidim ilustraciju Ante s mačkom Korom na anteni pokraj kante. Zatvorim knjigu zbunjena razmišljajući kako su završili u Grčkoj u Ateni.

Eto zašto mnogi ljudi s disleksijom biraju ne čitati i dosta njih ne daje šansu knjigama. Zamolila bih čitatelje koji imaju romantične veze s knjigama da baš u njima, knjigama, potraže razumijevanje za nas i da nas više nikad ne zezaju. Tko zna, možda jednog dana više nas počne izlaziti na spoj s knjigama i lektirama.

LIK