Negdje oko 21 sat došao je roditeljima reći kako mu prijatelji iz razreda javljaju da ujutro neće doći u školu da ne bi „popili kulju iz matke” te ih priupitati bi li i on mogao iskoristiti takvu blagodat i ostati kod kuće, mama će kao i roditelji njegovih prijatelja preko e-Dnevnika „popeglati” izostanak, a razrednica će bespogovorno morati prihvatiti i najstupidnije opravdanje koje roditelji posve zakonito (jer u ovoj je državi na djelu vladavina prava) upišu u to digitalno čudo koje im je na raspolaganju.

I mami koju je bez pitanja netko uključio u roditeljsku WhatsApp grupu uskoro je stiglo nekoliko slavodobitnih poruka u stilu „kak smo ovo super riješili/riješile”. I smajlić, i pusica, kako i priliči po uzoru na uzorne političare i sudce koji tako uljudno komuniciraju i razmjenjuju nježnosti. No, hladno je ignorirala poruke na mobu, a sinu rekla da ni mrtav neće sutradan izostati s nastave. Otišao malac ujutro u školu i u razredu zatekao 7 od 27 svojih kolega. Mladi profesor našao se u čudu ušavši u skoro pa prazan razred. I odgodio je pisanje ispita, jer ostao je nemoćan pred svime što se dogodilo. Po slovu zakona.

Pričica druga. U jednoj elitnoj osnovnoj školi učiteljica je također prema propisima najavila pisani ispit iz matematike. Sat je počeo, podijelila je ispite i dvije minute nakon što su učenici šestog razreda pogledali zadatke, krenula je lavina. Jedna se učenica požalila na strašnu glavobolju, mučno joj je i povraća joj se. Učiteljica je nazvala mamu, jer bez obavijesti roditelja i njihova dopuštenja ne smije dijete poslati kući. Mama je rekla, „naravno, neka ode doma da joj se smiri glavobolja”. U roku odmah u zraku je bilo još osam ruku, što dječaka, što djevojčica, koji su se žalili na akutne tegobe ‒ glavobolje, menstrualne bolove, zubobolju, mučninu ‒ sve to ničim izazvano. Procedura je bila ista, telefonski poziv roditeljima i u sljedećih petnaest minuta devet je klinaca otišlo doma, veselo, s osmijehom na licu čim su izašli iz školskoga dvorišta i sa spoznajom da su nadmudrili učiteljicu i prevenirali moguću lošu ocjenu iz ispita. Učiteljica se nije dala smesti i preostalih zdravih 11 učenika uredno je pisalo ispit. Ispali su pošteni i nezaštićeni od eklatantnog i prvašićima posve jasnog muljanja učenika i njihovih roditelja, kojemu su učitelji i nastavnici nemoćni stati na kraj.

Događa se to svakodnevno u svim krajevima ove države u kojoj se čak ni u razredu šestaša ne može uvesti red, jer već spomenuti zakon u svim svojim nakaradnim izmjenama i dopunama neprestano ide niz dlaku i učenicima i njihovim roditeljima, svakom svojom odredbom školske obveznike „gladi peruškom po guzi”, dodvorava se roditeljima, daje im ovlasti i tamo gdje ne treba, a zadnja je kap mogućnost opravdavanja izostanaka do tri radna dana izravno u e-Dnevnik, bez liječničke ispričnice, bez ikakvog dokaza. I tako neograničen broj puta tijekom nastavne godine. Jer roditeljima se mora vjerovati na riječ!

Međutim, u državi u kojoj poštenje, vjerodostojnost, držanje riječi, istinoljubivost nisu na cijeni, u kojoj učitelje odavno nitko ne cijeni pa onda niti imaju osobnog autoriteta, a bogme ni autoriteta temeljenog na zakonu, jer zakon ih svojim stupidnim odredbama samo dodatno ponižava i omalovažava ‒ dakle, nije ni čudno da se takve stvari događaju, toleriraju i prolaze bez ikakvih sankcija. U sređenoj državi s takvim bi se roditeljima odmah zabavljala socijalna služba, ali nismo mi... Jedino utješno može biti spoznaja da, kad vidimo kakvi su roditelji, shvatimo da im djeca i nisu tako loše ispala. Ali uz takve roditelje izrast će jednog dana u njihovu lošiju kopiju.

Ko u oca kotac mu je pleten...