U eseju pod naslovom Što hoće „žensko-pravašice”? (Novi vaspitač, 1906.) Jelica Belović-Bernadzikowska među ostalim piše:

Već od iskona svijeta bijaše ženski posao dezorganizovan. Domaći ženski rad nije se utrgovao za novac, pa za to odsjekoše: muž uzdržava ženu. A njezin izvankućni rad smatrahu „nuzgrednom zaslužbom”, pošto je bila proširena fable convenue, da muž mora da ženu izdržava. I kao članu „inferiorna roda” natovarili su ubavo na ženu sve neugodne i teške poslove; školovali i učili nijesu je ni čemu, pa tako je njezin posao zapala slabija cijena, makar i bio ili ne bio jednake vrijednosti sa poslom muškarca. Žena je hoćeš-nećeš, morala da vrijedi za „radnika drugoga reda”, i prema tome su s njome postupali ili ju mrcvarili.

Moderna ženska emancipacija nije tvorila tu situaciju, nego ju je zatekla, pa se trudi, da ove nevolje dokine. U mnogim slučajevima žene u službi rade, upravo onoliko koliko muškarci, a plaća im je tek polovina ili trećina od onoga što muškarcima plate. I za to nijesu kadre, da se onako dobro i krepko hrane kao njihove kolege. Pa k tome je na njima još i kućni posao (…). Njihova je zvanična naobrazba tako malena i krnja (jer za djevojke niko ne mari da potroši odgojni kapital!), pa su za to beznadice prišarafite na položaj subalternih činovnika, te sve i da vrsno rade, ipak ne bi avanzirale, jer: „koji bi muškarac dozvolio, da mu žensko zapovijeda!” (…). Takav je eto duh vremena. Takvi su eto jadi moderne žene u službi.

Jelica Belović-Bernadzikowska rođena je 28. veljače 1870. u Osijeku. Školovala se u rodnom gradu, zatim u Đakovu i Zagrebu. Kao učiteljica službovala je u Rumi i Osijeku, a 1895. odlazi u Bosnu i Hercegovinu gdje radi u višim djevojačkim školama, najprije u Mostaru, zatim od 1896. u Sarajevu pa od 1898. kao ravnateljica novoosnovane Više djevojačke škole u Banjoj Luci gdje je bila izložena različitim pritiscima i spletkama te je 1902. prvi put umirovljena u 32. godini „radi teške histerije i očne bolesti”. Nakon toga se intenzivno bavi etnografskim radom. Umrla je 30. travnja 1946. u Novom Sadu.

Njezin bogat i opsežan rad, uz etnologiju i etnografiju, obuhvaća područja književnosti, pedagogije i psihologije. Napisala je pedesetak knjiga i oko 2200 članaka. Njezini Memoari (Sarajevo, 2023.) te neobjavljena rukopisna građa pružaju ogroman istraživački potencijal za niz područja kulturne povijesti. Imala je istaknuto mjesto na prošlogodišnjoj izložbi „Historija zaborava – prve žene zagrebačkih muzeja”, koja je, godinu dana nakon zagrebačke premijere, u prilagođenoj inačici otvorena 7. ožujka u Muzeju Slavonije u Osijeku pod naslovom „Historija zaborava – paralelni svjetovi zagrebačkih i osječkih muzealki” i trajat će do 16. svibnja.