Cilj nije škola bez sukoba. Vrjedniji je cilj škola u kojoj djeca i odrasli imaju više alata za ono što mogu učiniti kada sukob dođe

Sukob među učenicima koji treba razriješiti prije sljedećeg sata. Roditelj koji na razgovor dolazi uvjeren da je njegovu djetetu učinjena nepravda. Nesporazum među kolegama koji i nakon toga trebaju surađivati. Učenik koji kaže „nije mi ništa”, iako vidite da je drugačiji nego inače. Sve su to situacije u kojima mogu biti korisne vještine koje se uče i vježbaju u medijaciji.

Medijacija se još uvijek često povezuje ponajprije s pravnicima, sudovima i pravnim sporovima, iako je njezina primjena mnogo šira. Riječ je o procesu u kojem nepristrana treća osoba, medijator, pomaže ljudima u sukobu da bolje razumiju što se dogodilo, što im je važno i koja su moguća rješenja. Medijator ne presuđuje tko je u pravu, ne zauzima stranu i ne donosi odluku umjesto sudionika.

Oblici medijacije

U školama se mogu susresti različiti oblici medijacije. Kod vršnjačke medijacije educirani učenici kao medijatori pomažu drugim učenicima u rješavanju nesporazuma i sukoba. Primjer je Tehnička škola Virovitica. Školska medijacija uključuje širu školsku zajednicu, pa mogu biti uključeni i educirani učitelji, nastavnici i stručni suradnici. Primjer je Osnovna škola Ivana Gorana Kovačića Vrbovsko, koja je razvila školski medijacijski centar te educirala učitelje i učenike medijatore.

Postoji i šira razina: korištenje medijatorskih vještina bez preuzimanja uloge medijatora. Osoba tada ne vodi medijaciju nego koristi pojedine alate koji se u medijaciji uče i vježbaju, primjerice aktivno slušanje, otvorena pitanja, parafraziranje, prepoznavanje potreba i interesa, smanjivanje napetosti i poticanje dijaloga. Mogu se koristiti kada pomažemo drugima u sukobu, kada smo i sami uključeni u sukob ili preventivno, prije eskalacije nesporazuma.

Ta šira primjena bila je jedno od središnjih pitanja istraživanja „Više od formalne medijacije”, provedenog tijekom lipnja i srpnja 2026. među 102 osobe koje su završile najmanje 40 sati osnovne edukacije za medijatore. Među ispitanicima bili su i učitelji i nastavnici.

Čak 72,5 posto ispitanika nije provelo nijednu formalnu medijaciju, dok 86,3 posto medijacijske i srodne komunikacijske vještine koristi najmanje nekoliko puta tjedno, a 64,7 posto svakodnevno ili više puta dnevno. Njih 84,3 posto procjenjuje da je edukacija uglavnom ili u potpunosti promijenila njihov način komunikacije i odnos prema sukobu. Za škole je posebno zanimljivo da je 23,5 posto ispitanika obrazovanje navelo kao jedno od područja u kojem primjenjuje stečene vještine.

„On me provocira”

Najčešće korištena vještina bila je aktivno slušanje, koje navodi 92,2 posto ispitanika. Slijede empatija, otvorena pitanja, prepoznavanje osjećaja, parafraziranje, poticanje dijaloga i asertivno izražavanje. Ispitanici ih najčešće koriste radi boljeg razumijevanja druge osobe, očuvanja odnosa, smanjivanja napetosti, učinkovitije komunikacije i rješavanja sukoba.

Kako to može izgledati u praksi? Učenik kaže: „On me stalno provocira.” Razgovor se može usmjeriti na to tko je počeo i tko je kriv ili se može primijeniti medijatorski pristup: „Što se dogodilo iz tvoje perspektive?”, „Kako je to utjecalo na tebe? ili „Što ti je u toj situaciji bilo važno?” Takva pitanja ne znače opravdavanje neprimjerenog ponašanja ni odustajanje od granica. Razumjeti ne znači složiti se.

Slično je i u razgovoru s roditeljem koji kaže: „Okomili ste se na moje dijete.” Umjesto dokazivanja tko je u pravu, može se pokušati razumjeti što stoji iza tvrdnje: „Čujem da ste zabrinuti i da imate dojam da se prema vašem djetetu nije postupilo pravedno. Možete li mi reći što vas je dovelo do tog zaključka?” Time se ne prihvaća optužba, nego se otvara prostor za razgovor.

Medijacijske vještine mogu biti korisne i među kolegama. Rečenica „Uvijek sve ostane na meni” lako pokreće obranu. Pitanje „Kad kažeš da sve ostane na tebi, na što konkretno misliš?” može pomoći da se opća optužba pretvori u konkretan problem o kojem je moguće razgovarati.

Rezultati istraživanja

Važno je razlikovati medijaciju od kvalitetne komunikacije. Aktivno slušanje, empatija ili otvorena pitanja sami po sebi nisu medijacija, nego šire komunikacijske i interpersonalne vještine koje se intenzivno vježbaju u edukaciji za medijatore. Nije ni svaki sukob prikladan za medijaciju. Kod nasilja, prijetnji, manipulacije ili ozbiljne neravnoteže moći potrebna je odgovarajuća stručna i institucionalna reakcija.

Rezultati istraživanja ne upućuju na to da bi svi učitelji i nastavnici trebali postati medijatori niti da se svaki školski problem može riješiti razgovorom. Pokazuju da se znanja stečena učenjem medijacije često koriste izvan formalnog postupka. Čak 67,6 posto ispitanika prvenstveno se vidi kao stručnjake koji medijacijske vještine koriste unutar vlastite profesije.

Te vještine mogu učiti i učenici, putem vršnjačke medijacije ili izvannastavnih aktivnosti, ali i u svakodnevnim situacijama. Komunikacijske obrasce ne usvajaju samo izravnim poučavanjem, nego i promatrajući kako odrasli u školi reagiraju na neslaganje, slušaju, postavljaju granice, razgovaraju pod pritiskom i traže rješenja. Način na koji odrasli komuniciraju zato može biti važan model postupanja u sukobu. I sudionici istraživanja među prijedlozima su navodili potrebu poučavanja komunikacijskih i medijacijskih vještina od djetinjstva i njihova snažnijeg uključivanja u škole.

Cilj nije škola bez sukoba. Vrjedniji je cilj škola u kojoj djeca i odrasli imaju više alata za ono što mogu učiniti kada sukob dođe.

(Autorica teksta je pravnica, sveučilišna specijalistica ljudskih prava, medijatorica i trenerica medijatora, CNVC trenerica nenasilne komunikacije)

Istraživanje „Više od formalne medijacije”