Vidimo da je problem nasilja dublji nego što je itko mislio i bez detaljnih analiza nemamo odgovore na problem sustavne dobrobiti djece i mladih

Ne znamo koji je stvarni efekt „lovljenja” ocjena na dobrobit djece. Znamo da je loše. Mogli bismo proširiti broj škola koje provode prijamne ispite zbog pozitivnog doprinosa

Da, imamo inflaciju odličnih ocjena, pogotovo u Zagrebu, i to dijelom vjerojatno zbog očekivanja roditelja. Nekoliko godina provedbe nacionalnih ispita pokazuje da je izvedivo da rezultati budu jedan od upisnih kriterija

U četiri godine Grad Zagreb je dovršio radove na 38 objekata, konkretno dograđeno je ili izgrađeno 16 dječjih vrtića i 22 škole, u što je uloženo 284 milijuna eura. Trenutačno je u opticaju 86 milijuna eura uloženih u dodatnih devet objekata, četiri vrtića i pet škola. Još 23,8 milijuna eura bit će uloženo u dva projekta – ŠPUD i školu u Odri. Takav tempo gradnje, konstatira pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, sport i mlade Luka Juroš, Zagreb nije imao nikada u povijesti. S druge strane, gotovo na mjesečnoj razini Grad je suočen s nezadovoljstvom roditelja učenika zbog prolongiranja rokova završetka pojedine škole, a posljednji je takav slučaj s roditeljima učenika OŠ Ivan Goran Kovačić.

Dojam je da počesto gasite požare i opravdavate se javnosti zbog prolongiranja rokova izgradnje škola. U čemu je problem?

‒ Roditelji učenika imaju opravdana očekivanja i žele biti uključeni u rad škola. Obnova školske zgrade OŠ I. G. Kovačića počela je u studenome 2024. s rokom od 12 mjeseci. No, ispostavilo se da je potrebna prilagodba projektne dokumentacije, što je proces koji traje neko vrijeme, a zbog čega se radovi produljuju. Otvaranje škole očekujemo u rujnu iduće godine, o čemu smo prije dva mjeseca obavijestili školu. Znači, upoznati su bili i roditelji, no očito su tražili dodatne odgovore. Tko god je ikada u kući ili stanu imao radove, zna da pojedini problemi izlaze na vidjelo tek kada radovi krenu, a prilagodba projekta uobičajena je posljedica, takve se stvari, nažalost, događaju.

Niste li mogli prevenirati slične situacije koje su završile bojkotom nastave i prosvjedima roditelja?

‒ Očekivanja roditelja od sustava su visoka i nema nikakvog problema da se održi sastanak s roditeljima bilo koje škole, tako ni OŠ I.G. Kovačić. Morali smo produljiti rok završetka radova kako bismo na kraju dobili sigurnu, energetski učinkovitu i cjelovito obnovljenu zgradu.

Zagreb ima 74 škole s dvosmjenskom nastavom i rok koji je Ministarstvo obrazovanja zadalo za prelazak na jednu smjenu u startu ste definirali nerealnim za Zagreb, no niste naveli koja je godina realna opcija za prelazak svih škola u jednu smjenu?

‒ Kada je 2023. godine objavljen javni poziv za financiranje jednosmjenske nastave, pozdravili smo ga jer je bez obzira na političko opredjeljenje riječ o projektu od nacionalnog interesa i svi moramo raditi na tome. Budući da Zagreb ima najveću škologradnju, mogli smo procijeniti dinamiku projekata i bilo je jasno da zadana dinamika nije bila realna. Nisu na svim školama s dvosmjenskom nastavom potrebni građevinski radovi, već je to nužno za njih 50-60. Govorim okvirno jer ne možemo predvidjeti kretanje broja učenika i mogućnost da neke škole prijeđu u jednu smjenu zbog demografije ili prilagodbom upisnog područja. Na javni poziv Ministarstva prijavili smo 19 škola i svaka je dobila suglasnost, što znači da smo po broju projekata daleko iznad od ostalih osnivača, što je i logično zbog veličine grada.

Što s ostalima?

‒ Za desetak škola imamo projekte u različitoj fazi pripreme, no u slučaju 30-ak škola imamo problem imovinsko-pravnih odnosa. Primjerice, škola treba novo krilo i postoji susjedna parcela koju je potrebno otkupiti. Zbog takvih smo slučajeva tražili MZOM da se škole i vrtići u propisima definiraju kao nacionalni prioritet, što bi značilo da bi proces izvlaštenja za pravičnu ekonomsku naknadu bio brži.

I nisu vam udovoljili?

‒ U Ministarstvu su rekli da će ipak zadržati postojeću proceduru koja podrazumijeva zahtjev za suglasnost Vlade. Tako da, nažalost, slučajeve 30-ak škola rješavamo pojedinačno, a svaki taj proces dodatna je godina. To uistinu jest kompliciran proces i teško je reći koliko će sve trajati.

Ne možete ni otprilike najaviti kada će sve škole u Zagrebu imati jednu smjenu?

– To je u ovome trenutku nezahvalno procijeniti jer ne ovisi samo o projektnoj dokumentaciji ili imovinsko-pravnim pitanjima, čak ne i o financijama nego također o tome kojom ćemo brzinom moći koordinirati preseljenja i domaćinstva svih osnovnih škola u Zagrebu. Primjerice, u nekim dijelovima grada postoji velik broj škola u dvije smjene. U tim slučajevima ne mogu sve škole odjednom krenuti u radove jer želimo svim učenicima osigurati razumnu udaljenost, primjerene uvjete i kontinuitet nastave.

Koji su prioriteti gradske obrazovne politike?

‒ Dok svako dijete nema vrtić u svome kvartu i svaka škola nije u jednoj smjeni, mi imamo problem. Želimo da djeca u vrtićima i školama imaju kvalitetne uvjete boravka, odgoja i obrazovanja, zbog čega intenzivno radimo na provedbi projekata i programa, poput potpore inkluziji, smanjenju vršnjačkog nasilja, jačanju građanskog odgoja i kreiranju programa zdravstvenog odgoja. To je prioritet na kojemu radimo s maksimalnim trudom. No, uz to, suočavamo se s porastom vršnjačkog nasilja, učenici imaju sve više poteškoća s mentalnim zdravljem i ovisnostima. Svjestan sam da se na kraju sve svede na situaciju u pojedinačnom vrtiću ili školi, to je realnost zbog koje nam je cilj jačati potporu školama i vrtićima.

Imate li u planu prijedlog zakonskih izmjena koji bi Gradu omogućio veće ovlasti kada je riječ o ustanovama odgoja i obrazovanja?

‒ Naša inicijativa koju dijelimo sa svim drugim županijama, vjerujem i ostalim osnivačima, jest da osnivači dobiju većinu u školskim odborima. Imali smo, nažalost, teških slučajeva inkluzije, vršnjačkog nasilja, financijskog poslovanja škola, potrebe podizanja standarda, oko čega su pitanja javnosti, uključujući roditelja, s pravom bila upućena osnivaču. Roditelji nas s pravom pitaju zašto u školi njihova djeteta nešto funkcionira na ovakav ili onakav način, a istodobno u tijelu koje donosi odluke, školskom odboru, osnivači nemaju većinu. Konkretno, ako imamo situaciju da škola treba biti domaćin drugoj školi zbog obnove, moguće je da školski odbor to odbije. Ako nemamo škole domaćine, ne možemo obnoviti nijednu školu, a moramo gledati interes zajednice, a ne jedne škole. Trenutačno javnost s pravom očekuje odgovornost osnivača i školski odbori bi trebali odražavati ta očekivanja.

Je li Ministarstvo sklono prihvatiti tu ideju?

‒ Zasad nemam tu informaciju.

Kakvo je stanje sa zapošljavanjem operativnih djelatnika za sigurnost u zagrebačkim školama?

‒ Odmah nakon tragedije u Prečkom sve su škole dobile zaštitare, a u sigurnost škola uložili smo pet milijuna eura, od ulaganja u objekte do zaštitara. Dosad je više od 160 škola dobilo suglasnost Ministarstva za zapošljavanje operativnih djelatnika za sigurnost, a više od sto zaposlilo ih je djelatnike. Drago nam je zbog toga, no ono za što se zalažemo jest da se na razini Hrvatske – osim inicijalne izobrazbe 'sigurnjaka' od 250 sati – napravi plan njihova kontinuiranog usavršavanja, po pitanjima poput odnos s djecom, inkluzija i sprječavanje nasilja. Za problem nasilja ključna je suradnja djelatnika za sigurnost i stručnih suradnika u školama. Većina škola u Zagrebu ima pedagoga i psihologa, pri čemu je zapošljavanje psihologa posljednjih godina pozitivan potez Ministarstva. Ipak, u školama nemamo dovoljan broj ostalih stručnih suradnika, poput edukacijskih rehabilitatora i socijalnih pedagoga.

U suradnji s UNICEF-om provodimo projekt „Za sigurno i poticajno okruženje u školama”, u koji je zasad uključeno 26 škola. Taj projekt u suradnji s gradskom institucijom Centar „Luka Ritz” želimo proširiti na sve škole. No, nije to dovoljno raditi samo u Zagrebu, već u cijeloj Hrvatskoj. Zalažemo se da ciljani treninzi za prevenciju nasilja djece i mladih postanu nacionalni standard.

Aktualna je tema izmjena Pravilnika o pedagoškim mjerama nakon čega bi se roditeljima ograničila mogućnost opravdavanja učeničkih izostanaka s nastave. Je li to dovoljan korak?

‒ Činjenica jest da su uočene zloupotrebe mogućnosti opravdavanja izostanaka koje čine roditelji, u pojedinačnim slučajevima i po stotinu sati po učeniku, što je započelo 2017. godine s izmjenama pravilnika. Iz tadašnjih rasprava, koje se ponavljaju i sada, jasno je da postoje snažne interakcije između sustava zdravstva i obrazovanja. Sustav zdravstva ima svoje poteškoće vezane za broj liječnika opće medicine, pa sada vidimo da je ondašnja promjena u namjeri da se smanji pritisak na zdravstvo dovela do posljedica za sustav obrazovanja.

Je li povratak na staro ispravan korak ili vidite drugo rješenje?

‒ Da sustav zdravstva nema teškoće, ne bismo sada u školstvu gledali kako da se snađemo. Pitajmo se zašto se školstvo prilagođava zbog sustavnih problema i deficita u zdravstvenom sustavu? Očito je da treba ograničiti ovlast roditelja na određeni broj sati koje samostalno mogu opravdati. Udruge školskih ravnatelja predlažu da to bude do 12 sati godišnje. Bilo to osam, 12 ili 16 sati godišnje, ta je odluka svakako prvi korak. No, to je vatrogasna mjera, a ne sustavno rješenje. Jer, ovim pitanjem dolazimo do problema zdravlja i dobrobiti djece i mladih, ali i do vršnjačkog nasilja, pa treba vidjeti koji je zapravo razlog da roditelji opravdavaju tolike izostanke.

Što vi mislite, zašto?

‒ Mislim da prvo treba ograničiti broj roditeljskih ispričnica, kako bismo spriječili malverzacije, a onda bez odgode analizirati stanje s djecom i mladima. Njihovo zdravlje pati i zbog digitalnih tehnologija, zbog čega je Grad Zagreb izdao preporuku za ograničenje upotrebe mobitela. Dosad je 106 od 111 škola usvojilo preporuku. Znači, kada nešto uočimo kao izvor problema, posebice u zdravlju djece i mladih, moramo odmah djelovati. Zato smo ojačali gradski Centar za zdravlje mladih čiji stručnjaci pružaju psihološku pomoć bez uputnice. Želim reći da je potrebno napraviti znanstvenu analizu stanja zdravlja djece na nacionalnoj razini, a potom početi sa sustavnim promjenama.

Zadnjih je desetljeća napravljeno niz istraživanja, pa i ona s iznimno zabrinjavajućim rezultatima, no nitko ih nije koristio za pokušaj uvođenja promjena.

‒ Grad Zagreb radi upravo suprotno od loših standarda koji spominjete. U Zagrebu smo proveli analizu stanja inkluzije u vrtićima i školama i na temelju te studije usvojili smo Akcijski plan za inkluziju zahvaljujući kojem smo povećali za 40 posto broj djece s teškoćama koju godišnje upisujemo u vrtiće. Sa 60 posebnih razrednih odjela u osnovnim školama u 2021., u četiri godine došli smo do njih 102. Rezultati studije o vršnjačkom nasilju pokazali su potrebe djece i mladih koje adresiramo putem projekta s UNICEF-om koji sam spomenuo. No vidimo da je problem nasilja dublji nego što je itko mislio i bez detaljnih analiza mi nemamo odgovore na problem sustavne dobrobiti djece i mladih.

Dio problema jest u sustavu ocjenjivanja i lovu na više ocjene. Očito je da je nužan i rad s roditeljima s visokim aspiracijama kada je riječ o obrazovnom putu njihove djece.

‒ To je sigurno jedan od faktora, no teško je paušalno reći je li dominantan utjecaj tehnologije, odnosno manjak vršnjačkog kontakta ili, primjerice, aspiracije roditelja. Kada je riječ o lovu na ocjene, zagrebačke srednje škole prve su uvele prijamne ispite za upis kako zbog jedne četvorke učenik ne bi gubio mogućnost upisa u školu koja odgovara njegovim kompetencijama. Tu definitivno vidimo dobre ishode. Eventualno proširenje modela nije potrebno za sve škole jer dio srednjih škola nema problema sa selekcijom kandidata i nije potrebno uvoditi prijemne ispite, no svakako ima prostora za veći broj škola koji bi ih mogao provoditi.

Unatoč tomu, osnovne škole u Zagrebu imaju najvišu stopu inflacije odličnih ocjena. Što mislite o tomu da rezultati nacionalnih ispita postanu jedan od kriterija za upis u srednju školu?

‒ Da, imamo inflaciju odličnih ocjena, pogotovo u Zagrebu, i to dijelom vjerojatno zbog očekivanja roditelja. S druge strane nekoliko godina provedbe nacionalnih ispita pokazuje da je izvedivo da rezultati budu jedan od upisnih kriterija. Iznimno bih pozdravio javnu raspravu o tome. No, opet, problem je što nemamo stručne analize zašto djeca osjećaju da moraju „loviti” ocjene, ne znamo kako oni vide utjecaj ocjena na svoju budućnost, ne znamo što doista stvara negativan efekt na njihovo mentalno stanje.

Znači, znamo da ništa ne znamo…

‒ Mi ne znamo koji je stvarni efekt 'lovljenja' ocjena na dobrobit djece. Znamo da je loše. Imamo pokazatelje u kojem smjeru treba postavljati pitanja i mijenjati sustav. Mogli bismo proširiti broj škola koje provode prijamne ispite zbog pozitivnog doprinosa, a i kako bi se pokazalo da poneka lošija ocjena iz zadnja četiri razreda osnovne ne predstavlja kraj za ambicije učenika.

Rijeka je položila ispit uvođenja zdravstvenog odgoja u svoje škole, no Zagreb se spotiče na ideološkim prigovorima čak i prije no što je započeta izrada programa. Kada će biti dovršen program zdravstvenog odgoja?

‒ Imamo krizu u cijeloj Hrvatskoj po pitanju zdravlja, što uključuje četiri elementa zdravstvenog odgoja – mentalno zdravlje, zdravi stilovi života, spolno-reproduktivno zdravlje i prevencija ovisnosti. U svakome od njih vidimo da je djeci i mladima potrebna potpora. Povjerenstvo koje radi na programu sastavljeno je od eminentnih stručnjaka i nitko od njih nije vezan ni za koju zagovaračku inicijativu bez obzira na to s koje strane političkog spektra one dolazile. Riječ je o liječnicima, psiholozima, profesorima, ravnateljici škole, a ideja je da iznesu najbolje što vide za učenike. Jasno je da imamo političke opcije koje se tome protive, no ne shvaćam zašto im je upitno da stručnjaci s besprijekornim karijerama i znanjem u području zdravlja i dobrobiti djece pripreme program zdravstvenog odgoja. Postojeći model zdravstvenog odgoja kao međupredmetne teme očito ne funkcionira. Ako znamo da imamo krizu s mentalnim zdravljem učenika, s pretilosti i ovisnosti, ako znamo da nam je potreban iskorak za zdravlje djece, ima smisla uvesti predmet koji nije obvezan već izvannastavna aktivnost koju biraju roditelji i djeca. Uostalom, na primjeru građanskog odgoja pokazali smo da ni na koji način ne indoktriniramo i vidimo da je to prepoznato i da se gotovo udvostručio broj djece u tom programu. Vjerujem da će tako biti i sa zdravstvenim odgojem. Povjerenstvo je započelo s radom i čim prvi dokumenti budu dovršeni bit će predstavljeni javnosti.

Vidite li se u ulozi ministra obrazovanja?

‒ Ne, ne. Imamo puno posla u Zagrebu na ozbiljnim pitanjima, cilj je sada poboljšati rad naših vrtića i škola.

Gradski ured za obrazovanje,sport i mlade