Dijalog utemeljen na odnosu sugovornika neposredna je veza samostalno mislećih i emocionalno uključenih sugovornika. Takav dijalog zahtijeva discipliniranoga, koncentriranoga, strpljivoga, objektivnoga i povjerljivoga roditelja

O načinima ostvarivanja odgovarajućega roditeljstva već su napisane knjige, objavljeni članci, osmišljeni letci, održane radionice i pripremljene edukacije. Navodi se kako je roditeljstvo moguće čak i „licencirati” putem programa koji stručno osposobljavaju za roditeljsku ulogu.

Suočeni s nezadovoljstvom zbog otežanoga ostvarivanja kvalitetnoga odnosa s djetetom koje sazrijeva, mnogi roditelji spontano posežu za znanjem tražeći prijateljske savjete, stručne preporuke i poticajnu literaturu, tražeći brza rješenja za komunikacijske (odnosne) probleme, koja su često nedjelotvorna. Naime, unatoč važnosti usvajanja znanja i vještina, roditeljska praksa ostaje ponajprije intimno iskustvo koje, umjesto o stručnom znanju, primarno ovisi o osobnoj zrelosti, iskustvu vlastitog odrastanja i općem poimanju života.

Razlozi nedostatnosti edukacije o obiteljskim pitanjima te moguća sveobuhvatnija rješenja dijaloških problema roditelja i djeteta tema su ovog ilustriranoga informativnog teksta o obiteljskoj komunikaciji pod nazivom Dijalog preko veze.

Preko veze

U prvom značenju, dijalog preko veze podrazumijeva dijalog koji roditelj ostvaruje s djetetom na temelju znanja prijateljskog posrednika. Posrednik je najčešće drugi uspješan roditelj, prijatelj ili znanac, kojega smatra uspješnim jer odgaja sretno i suradljivo dijete.

Dijalog koji se usvaja putem prijateljskog posrednika jest „dijalog na poklon” – preporuke su dane iz naklonosti ili dobročinstva.

Konkretno, jedna od popularnih međuroditeljskih preporuka jest ona o važnosti aktivnoga slušanja djeteta. Napominje se kako je dijete nemotivirano ako mu roditelj u komunikaciji, umjesto slušanja, nudi savjetovanje („Okreni kocku na drugu stranu”), razuvjeravanje („Ma nije to ništa”), ispitivanje („Zašto plačeš?”) ili prijetnje („Ako ne pospremiš igračke, bit ću jako tužna”). Pojašnjava se kako pomnim slušanjem roditelj potiče djetetovu samostalnost i podržava njegov aktivan utjecaj na vlastiti život (Pećnik, Starc, 2016).

Iako je intencija slušanja iznimno važna, zamjećuje se kako, vođen tim utjecajem, prijateljski instruiran roditelj često sluša dijete kao „malog odraslog”. U namjeri iskazivanja poštovanja, roditelj mu pripisuje razinu racionalnosti i sposobnost odlučivanja kojoj ono još nije doraslo. Ograničen u pristupu, roditelj koji govorno uvažava dijete zanemaruje djetetova spoznajna (razvojna) ograničenja. U razgovoru mu nudi prezahtjevna objašnjenja, pa njegova očekivanja o tome što dijete zapravo može shvatiti postaju nerealna. Posljedično se informacijski preopterećeno (i razvojno neuvaženo) dijete isključuje iz roditeljskog govora, uz nezadovoljan protest ili uz smiren, prazan pogled (Ehrensaft, 2002).

Umjesto uputa o suzbijanju teških emocija, roditelje bi trebalo ohrabriti spoznajom da je jedan od osnovnih zadataka socijalizacije upravo razvoj djetetove sposobnosti podnošenja nezadovoljstva. Nužno je da roditelj potakne djetetov uvid da ograničavanje želje ne znači odbacivanje djeteta kao osobe. U frustrirajućim situacijama djetetu su potrebni utjeha i ljubav, a ne samo ispunjenje zahtjeva. Kada shvati da je voljeno i kada mu je nešto uskraćeno, dijete doživljava frustraciju bez osjećaja odbačenosti. U suprotnom, ono zaostaje na infantilnoj razini, pretvara zahtjeve u pseudopotrebe te beskompromisno zahtijeva njihovo automatsko zadovoljenje (Milivojević, 2016).

„Ja-poruke”

Roditelji koji se suočavaju sa zahtjevnim situacijama u odnosu sa svojim djetetom, upute mogu dobiti i putem dijaloških zastupnika. Ti zastupnici posjeduju stručna i znanstvena znanja te poučavaju dijalogu. Najčešće su to pedagoški djelatnici na roditeljskim sastancima ili radionicama, stručnjaci u medijima te autori knjiga i priručnika o komunikaciji.

Stručnjaci, kao profesionalni ovlaštenici, daju znanstveno utemeljene upute o tome kako ostvariti primjeren dijalog. Budući da se oslanjaju na znanost, njihove se tehnike smatraju dokazanima, pa takav „dijalog na recept” nije samo siguran, već i pouzdan te društveno odobren.

Kvaliteta uporabe stručno preporučenog dijaloga egzaktno je mjerljiva jer su upute vrlo konkretne. Njima se, primjerice, objašnjava kako „dovoljno dobar roditelj” ne kritizira, ne ispituje, ne zapovijeda i ne drži prodike. Ako je uspješno podučen, roditelj često i utrenirano primjenjuje neosuđujuće „ja-poruke” lišene svake procjene.

Konkretno, korištenje stručno preporučenih „ja-poruka” može se oprimjeriti iskazom: „Kada hodaš bos, brinem se za tvoje zdravlje i želim da obuješ papuče ili se igraš na tepihu.” (Pećnik, Starc, 2016).

Iskustveno je, međutim, jasno da iskazivanje poruke u „ja-formi” ne jamči djetetovo prihvaćanje zahtjeva ni bespogovorno opredjeljivanje za ponuđenu alternativu. Većina roditeljskih problema započinje upravo djetetovom nevoljkošću da prihvati sugeriranu opciju. Iako je „ja-forma” važna jer se roditelj izražava osobno, iluzorno je očekivati da će dijete samo zbog toga prihvatiti uputu, osobito ako je zaokupljeno nečim ugodnim.

Suprotno „ja-porukama”, stručnjaci definiraju „ti-poruke” kao optužujuće konstrukcije koje ne nude alternativu, poput „Nešto ćeš razbiti” ili „Probudit ćeš susjedu” (Pećnik, Starc, 2016). Pojašnjava se kako one potiču djetetov osjećaj neuspjeha i krivnje. Ipak, treba naglasiti da je doživljaj krivnje ishodište odgovornosti; bez žaljenja zbog prijestupa, ne može se preuzeti odgovornost za vlastito djelo.

Stručno se objašnjava da roditelj često upućuje „ti-poruku” kada je nestrpljiv i ne čeka da dijete samo promijeni ponašanje. Smatra se da roditelj tim iskazima naređuje, opominje ili savjetuje (Pećnik, Starc, 2016). Važno je, međutim, primijetiti da pokuda djetetova ponašanja nije istoznačna cjelovitom odbacivanju djeteta. Usmjeravanje i vođenje djeteta jedna je od osnovnih roditeljskih odgovornosti (Konvencija o pravima djeteta, 1989). Čekanje da dijete samo promijeni ponašanje ono može doživjeti kao ravnodušnost pasivnoga roditelja.

Dijalog preko veze, bio on prijateljski ili stručni, često razočarava jer dijete ne reagira na programirane načine. To se događa osobito ako se dijalog svodi na uvježbanu produkciju riječi „bez srca” ili bez osobnog stila. Dijete ignorira izgovoreno ako izričaj ne proizlazi iz roditeljske osobnosti. Neautentično primijenjen, takav dijalog ostavlja dojam emocionalne distanciranosti, robotizirane hladnoće i službene komunikacije.

Osobni odnos

Osim prethodno navedenih oblika, moguć je i autentičan dijalog preko veze – onaj koji proizlazi iz osobnoga odnosa sugovornika. U ovom kontekstu, značenje veze poistovjećuje se sa značenjem samog odnosa.

Dijalog utemeljen na odnosu sugovornika neposredna je veza samostalno mislećih i emocionalno uključenih sugovornika. Kao takav, on je odraz njihove vitalnosti i životnosti. Ipak, stvaranje odnosa hrabar je, izazovan i dugotrajan proces koji zahtijeva posvećenost, trud, interes i kontinuiran angažman. Dijalog preko odnosa ne traži učenje obrazaca ili uvježbavanje fraza koje se ponavljanjem lako pretvaraju u klišej; on zahtijeva emocionalnu zrelost i izgrađenu osobnost. Konkretno, on iziskuje discipliniranoga, koncentriranoga, strpljivoga, objektivnoga i povjerljivoga roditelja.

Dijalog preko odnosa zahtijeva roditeljevu sposobnost prihvaćanja obveza i kapacitet za disciplinu. U suvremenom se kontekstu disciplina često smatra suprotnom ugodi te se povezuje s prisilom i boli. Međutim, iako zahtijeva ustrajnost, disciplina stvara navike koje s vremenom postaju iskaz autentičnih osobnih samoželjenih potreba.

Discipliniran roditelj obiteljski je angažiran i ne posvećuje se djetetu samo kada je za to raspoložen ili kada se djetetovo raspoloženje poklapa s njegovim. On stvara obiteljske rituale; zajedničkoj igri, priči ili dnevnom obiteljskom sastanku posvećuje se planirano i svakodnevno. S jasnom namjerom i dosljednošću, njegov obiteljski angažman prestaje biti tek obveza i postaje izvor osobnog zadovoljstva.

Iako nužna, disciplina nije dovoljna – dijalog preko odnosa traži i koncentriranoga sugovornika. Takav je govornik misaono prisutan u trenutku i potpuno posvećen situaciji. Umjesto rastresenog bavljenja usporednim aktivnostima, on djetetu poklanja punu pažnju i izbjegava površnost u percepciji svakodnevnih zbivanja.

Koncentriran sugovornik razumije poruku koja se krije iza riječi. Kada se dijete požali da mu je u vrtiću dosadno, usredotočen roditelj ispituje pozadinu te izjave. On je sposoban uvidjeti da dosada ne proizlazi nužno iz nedostatka aktivnosti, već potencijalno iz djetetove usamljenosti – nemogućnosti da pronađe prijatelja ili suigrača. Samo roditelj koji nadrasta površno slušanje može pomoći savjetom koji pogađa srž problema.

Nekoncentriran sugovornik sklon je prečuti dijete i previdjeti njegove temeljne potrebe jer mu je pažnja izvan aktualnog trenutka. Vježbanje koncentracije moguće je u svakodnevnim situacijama u kojima se potpuna pažnja pridaje jednoj aktivnosti: promatranju slike ili pejzaža, slušanju glazbe, čitanju knjige ili slaganju slagalice s djetetom, bez razmišljanja o prošlim ili budućim obvezama.

Objektivnost i vjera

Objektivan roditelj nije simbiotski vezan za dijete. On suosjeća, ali ne prisvaja djetetove osjećaje kao vlastite. Iako mašta o djetetovim mogućnostima, ne gubi osjećaj za stvarnost i djetetu pristupa kao zasebnoj osobi, neopterećen vlastitim neispunjenim željama.

Ako se dijete žali na zadaću, objektivan roditelj ne preuzima njegovu ljutnju niti problem smatra svojim; on razumije da nerazlučivo poistovjećivanje nije iskaz roditeljske ljubavi. Kada dijete pogriješi, roditelj ne opravdava njegovo ponašanje niti kritiku odgojitelja doživljava kao napad na sebe. On distancira djetetov postupak od vlastite osobe i ne prihvaća racionalizacije poput „i drugi to rade”.

Kapacitet za objektivnost razvija se u zajedničkoj igri koja potiče suosjećajne odgovore i odustajanje od isključive usredotočenosti na vlastite potrebe. Uz igru, veliku ulogu ima i čitanje priča. One pomažu djetetu shvatiti uzročno-posljedične veze i uvidjeti da događaji nisu uvjetovani samo vanjskim okolnostima, već da se na njih može aktivno i namjerno utjecati, što gradi vjeru u vlastitu snagu i nadrasta osjećaj bespomoćnosti.

Naposljetku, autentičan dijalog preko veze zahtijeva roditelja koji ima vjeru. Roditelj s vjerom vjeruje u sebe i u dijete. On ima izgrađen identitet i principijelan je; vjeruje u vlastite prosudbe i doživljaj svijeta te nije ovisan o mišljenju većine. Zbog toga je sposoban s djetetom komunicirati osobno – izražavati i zastupati vlastitu perspektivu. Istovremeno, on vjeruje u djetetovu sposobnost mišljenja i osjećanja, pa mu ne pristupa rabeći silu ili manipulaciju.

Roditelj ispunjen vjerom nije tjeskoban. On u komunikaciji ne pokušava nadigrati dijete niti mu se snishodljivo dodvorava. Ako roditelj primijeti vlastitu obuzetost tjeskobom, prekomjernu i sputavajuću zabrinutost ili strah od bliskosti zbog moguće ljutnje i razočaranja, on treba jačati vjeru kao temeljni preduvjet dijaloga. To vrijedi i za roditelje koji teže apsolutnoj kontroli ili potpunoj zabrinutosti kao osnovnim životnim principima.

Uvježbavanje vjere započinje osvještavanjem vlastitih misli i izricanjem osobnih doživljaja. Samo onaj roditelj koji je svjestan sebe i dovoljno hrabar da se izrazi, odgaja dijete spremno za istinski dijalog i zajedništvo s drugima.

Roditeljska zrelost

Sumarno gledano, dijalog preko veze (dijalog preko odnosa), kao susret pojedinaca sposobnih za istinsku vezu, zahtijeva kapacitet za disciplinu, koncentraciju, strpljenje, objektivnost i vjeru. Da bi roditelj uspostavio stvarnu komunikaciju, on mora raspolagati navedenim dispozicijama u svom općem djelovanju.

Iz toga proizlazi da osnaživanje dijaloga ne podrazumijeva puko davanje komunikacijskih predložaka ili savjeta. Poduprijeti dijalog znači potaknuti razvoj onih osobina osobnosti iz kojih takve poruke prirodno proizlaze. Primjerice, samo je objektivan roditelj doista sposoban koristiti se „ja-perspektivom” jer razumije granicu između svojega i djetetova gledišta, baš kao što samo koncentriran pojedinac ima stvarni kapacitet za aktivno slušanje.

Koncept dijaloga preko veze naglašava da otežana komunikacija između roditelja i djeteta najčešće ne proizlazi iz nedostatka vještina, već iz njihove nedovoljne emocionalne zrelosti. Stoga roditelje ne treba samo poučavati tehnikama ispravne komunikacije, već ih je važno potaknuti na razvoj umijeća dijaloga koji proizlazi iz zrelosti njihove osobnosti.