Nastavnici se često pitaju, bez obzira na propisane kurikulume, što zapravo žele od svojih učenika na kraju obrazovnog ciklusa. Odgovor je na prvi pogled jednostavan: da nauče i svladaju što veći dio onoga što je predviđeno kurikulumom. Ali što je cilj nastave književnosti u školama? Ako je cilj učenja književnosti i čitanja u školi moći odgovoriti na pitanja na kraju teksta, onda možemo biti sigurni da znamo da smo izgubili učenike čitatelje. Odgovor je isti i ako je cilj voditi ih do „ispravnih” pouzdanih književnih interpretacija.

Intrigantna je to opaska Maje Zrnčić i Miroslava Mićanovića, autora čitanke suvremene književnosti „Tamo gdje je sve po mom“ (Školska knjiga, Zagreb) namijenjene nastavnicima i učenicima srednjih škola.

Većina učitelja i nastavnika željela bi da njihovi učenici zavole čitanje. Autori nove čitanke postavljaju zato logična pitanja: Što sve možemo učiniti da naši učenici zavole čitanje? Znamo li zaista kakav je čitateljski život naših učenika? Kakvi su nam uopće izgledi u digitalnom okruženju, u vremenu dominacije STEM-a u školi? Možemo li pridobiti oklijevajuće učenike da postanu čitatelji? I na kraju... zašto neki učenici vole, a neki ne vole čitati? Čini se ipak da nam je odgovor bliže nego što mislimo, nije teško čitati kad čitaš iz zadovoljstva. Pitanje je samo koliko je takve literature dostupno u školama? Vodimo li o tome dovoljno računa?

Kako Mićanović i Zrnčić preciziraju u uvodu čitanke – u njoj su napustili sigurnost antologijskih izbora, pregleda i tražili tekstove koji temama i jezikom korespondiraju sa srednjoškolcima i koji su bliži njihovu iskustvu.

„Uvjereni smo da učenici moraju biti slobodni baviti se svojim pitanjima i odgovorima na ono što su pročitali. Nadamo se će ih takvi tekstovi više poticati u vlastitom doživljaju i zauzimanju stajališta prema literaturi koju čitaju, da će književnost doživljavati kao pouzdanog sugovornika i izvan škole, da će ona biti dio njihova slobodnog vremena“, navode autori čitanke, zbirke tekstova iz hrvatske i svjetske književnosti koja se posredno odnosi na gradivo književnosti (moguće ih je upotrijebiti i za nastavu izražavanja) od 1. do 4. razreda srednje škole.

Temeljni je cilj, poručuju autori, omogućiti nastavnicima i učenicima veću prilagodljivost u obradi i učenju književnosti, osigurati mogućnost rasterećenja u završnim razredima srednje škole (trećeg i četvrtog).

„Čitanka (zbirka) izborom novih autora i tekstova, novih tema, čini nastavu zanimljivijom, raznovrsnijom i otvorenijom prema svemu onome što se dogodilo u svijetu književnih tekstova s obzirom na promjene književnih teorija, strategija pisanja i iskustava čitanja posljednjih godina. Zbirkom se mogu koristiti nastavnici i učenici gimnazija, drugih (strukovnih) srednjih škola, završnih razreda osnovne škole, studenti, zainteresirani čitatelji (voditelji izvannastavnih aktivnosti, radionica, knjižnica, poslijediplomanti, profesori, književni kritičari, povjesničari)“, poručuju Zrnčić i Mićanović.

Čitanka je namijenjena srednjoškolcima, ali je organizirana tako da je dugoročno primjenjiva s obzirom na promjene koje će se događati u nastavnom procesu i programu. Čitanka je, smatraju autori, korisna i upotrebljiva i u slučaju većih strukturalnih i tematskih promjena programa hrvatskog jezika i književnosti, npr. promjena kronološkog niza učenja hrvatske i svjetske književnosti, rasporeda učenja temeljnih pojmova s obzirom na nove književnoteorijske spoznaje, prebacivanje značaja jedne vrste informacija na drugu (biografska, analitička, književnokritička...). Drugim riječima, čitanka dopušta nastavnicima da biraju i uzimaju ono što im je potrebno, važno u oblikovanju sata, nastave...

Vjeruju kako su prednosti ovakve zbirke tekstova da nastavnik i učenik imaju knjigu koja će im služiti sve četiri godine. Nastavnik može sastaviti svoj kurikulum (ili kurikulum pojedinog razreda) i kombinirati različite tekstove. Potpuna iskoristivost sadržaja zbirke tekstova jest upravo u tome da su svi književni predlošci u jednoj knjizi.

Naime, kako pojašnjavaju Maja Zrnčić i Miroslav Mićanović, sva su književna djela u čitanci zastupljena cjelovito (pjesme, priče, dnevnik, eseji) ili početcima (romani i drame).

„Davne 1969. godine na jednom od prvih kongresa o nastavi književnosti u Parizu, Roland Barthes govorio je o neuspješnosti nastave književnosti koja se temelji na obradama odlomaka iz književnih djela. Istrgnuti dijelovi iz cjeline ne omogućuju prirodni proces čitanja, nemaju obilježje književnog čitanja i kao što je Meta Grosman u svom djelu U obranu čitanja rekla: „Obrada teksta na osnovi odlomka usporediva je s pokušajem tumačenja tajanstvenog osmijeha Mona Lise opisom i analizom dvaju četvornih centimetara izreza njezina osmijeha!” Složili bismo se s njom da je važno ponuditi „učeniku cjeloviti i emocionalno potpun izazovan literarni doživljaj”, što je i namjera čitanke. Samo tako možemo potaknuti učenikovu emocionalnu uključenost, dopustiti mu vlastiti doživljaj i njegovo razumijevanje teksta, a ne guranje u „tuđe obrasce čitanja”, zainteresirati ga za književnost i napokon odgojiti učenike u čitatelje“, poruka je autora zbirke „Tamo gdje je sve po mom“.