Čovjek bi, iskreno, uvijek trebao početi od sebe. Promjene se događaju samo u sebi. Zato bi bilo dobro da su ljudi prisebni, da budu dovoljno sebeljubni kako bi bili bitno sebedarni... Eto, zaigrah se riječima. Nije to bez razloga. Ja, naime, na Novigradskom proljeću, sudjelujem u Radijskoj radionici koju vodi Srđan Nogić. Stao si u zvijezdu...

Prvi stih pripjeva pjesme koju izvodi Breza Paić, posvećene Antunu Branku Šimiću, za koju sam napisala tekst i čiji sam instrumental iskoristila za svoju prvu samostalnu radijsku montažu u Audacityju, prati me dok tipkam ove riječi sjedeći u Čitaonici: kafiću nasuprot jedinstvenoj osnovnoj školi u Emonijskoj 4 u Novigradu.

Krovna tema

Oko mene veseo žamor s tračkom sjete. Završava 50. Škola stvaralaštva i 36. Novigradsko proljeće. Svi su razblažena lica, voditelji, hospitanti, neki učenici, druže se, komentiraju sinoćnji koncert u crkvi svetog Pelagija i dirljiv trenutak kad je voditeljica Doris, nekad učenica, pozvala svoju bivšu voditeljicu Žuži da zajedno dirigiraju dirljivu pjesmu Novigradskom patronu, dogovaraju se zadnje pojedinosti za večerašnje svečano zatvaranje...

Učenici u bijelim majicama i s markerima u rukama trče, traže svoje voditelje i hospitante da im se potpišu, pjevaju, plešu... koliko dobre energije na jednom mjestu, koliko poleta i iskrena veselja... Čini se kao paralelni svemir. Sutra se vraćamo u realnost i već sad čeznemo za idućim Proljećem. Ne čudite se stoga ovom poetičnom dijelu teksta. Škola stvaralaštva, čiji počeci sežu u 1976. godinu u Novalji, nakon četrnaest godina premještena u Novigrad (istarski), to čini čovjeku. Poetizira grube obrise stvarnosti koji polaznike dočekuju kad se vrate svojim kućama. I nije čudno da svi redovito plaču (i ne samo djeca).

Riječ je o sedmodnevnom radioničkom programu za potencijalno darovite i darovite učenike predmetne nastave osnovne škole i srednjoškolce koji svoju darovitost iskazuju u jezično-umjetničkom području, organiziranom u dvadesetak radionica koje obuhvaćaju umjetnički izraz u riječi, slici, zvuku i pokretu. Djeca su smještena u Hotelu Aminess Laguna, radionički programi izvode se u SE-OŠ Rivarela-Novigrad, hrvatsko-talijanskoj osnovnoj školi koja na tjedan dana prepušta svoj prostor i svoje resurse darovitim učenicima. Večernji programi u hotelu, ili u CMIK-u, ili u crkvi sv. Pelagija, ili u sportskoj dvorani.

Rasadnik umjetnika

Svake se godine ŠSNP održava na određenu krovnu temu, a ove je godine to KAD JESMO I KAD NISMO. Nakon dviju godina Proljeća na daljinu (teme VODA, OGLEDALO), povratnička novigradska tema 2023. bila je SVEMIR, a za 2024. KRUG i za te godine objavljeni su mrežni zbornici u suradnji s DPHJ-om i Josipovom jezičnom galerijom.

Zašto sam objavila te zbornike i zašto, uostalom, i pišem ovaj članak? Već sam u svojim tekstovima isticala koliko su umjetnici važni, a ovdje je rasadnik. Kad imaš trinaest, četrnaest godina, voliš crtati, plesati, pjevati, raditi što rukama ili se baviš skladanjem, sviranjem, slikaš, pišeš, izvještavaš, hodaš po radionicama, upoznaješ nove prijatelje, razumiješ kako je svijet umjetnosti poseban i lijep i kako je sve povezano u međusobnu skladu, katkad vidljivu, a katkad nevidljivu, ali se tako osjeti. Ima to nešto u tom novigradskom zraku, u energiji te divne djece koja su tako puna i od kojih se toliko toga može naučiti i iz moje perspektive odrasle osobe zaljubljene u kreativnost u svim smislovima i razinama.

Svima u sustavu odgoja i obrazovanja treba barem jedno Proljeće.

MAJA ZRNČIĆ, prof., voditeljica programa Ruksak (pun) kulture, Ministarstvo kulture i medija

Škola stvaralaštva stvarno je iznimno mjesto ne samo na karti Hrvatske i u Istri nego zapravo u cijelom sustavu hrvatskog školstva odgoja i obrazovanja jer takve škole nema, jedinstveni smo po tome, a zapravo bi ih trebalo biti jako puno, i puno više, i ne samo za osnovne nego i srednje škole. Djeca su ovdje stvarno, kao i hospitanti, i sretni i zadovoljni zato što rade nešto što nemaju prilike u svojim školama raditi, a s druge strane ono što nas ispunjava jest da ipak većina njih radi lijepu diseminaciju u svojim školama. I kada se tako ide po Hrvatskoj i dođe u neke škole, može se prepoznati gdje su hospitanti koji su bili u Školi stvaralaštva, to se vidi i po uređenju same škole, što je komponenta koja je jako važna. Ono što nam je vječna briga to je financiranje same Škole stvaralaštva, to je zapravo vrlo često upitno zbog nekih novih voditelja menadžmenta koji dolaze, izmjenjuju se u resornom ministarstvu ili u Agenciji pa onda uvijek nanovo moramo, nažalost, unatoč tome što je sada 50. Škola stvaralaštva i 36. Novigradsko proljeće, tumačiti zašto je to program koji je iznimno važan i koji se treba ne samo održavati nego i razvijati na najbolji mogući način.

MIRELA BARBAROŠA-ŠIKIĆ

Nešto što traje 50 godina zaslužuje da se zamislimo upravo zato što to tako dugo traje. Sve ove godine mi smo nastojali očuvati Školu, govoriti što se sve tu događa i zašto je to mladim ljudima, dakle djeci od 5. do 8. razreda, ali i nekim srednjoškolcima koja su potencijalno darovita ili darovita u jezično-umjetničkom području, važno. Ovdje imaju prigodu u sedam dana doista intenzivnoga rada okušati se možda u onome u čemu ne mogu u svojim sredinama i mislim da su ta prijateljstva koja oni steknu, zahvaljujući i tim brižnim učiteljima koji neke od njih dovode i više godina, stvarno i za cijeli život. I to je nešto što valja čuvati.