Mala zemlja za velike reforme

Knjiga, moje prijeko potrebno očitovanje, nastala je, zapravo, sasvim slučajno. Nije to nimalo neobično, budući da govori o sustavu koji prije djeluje kao slučaj nego kao ozbiljan i ozbiljno vođen sustav jedne ozbiljne države – onom obrazovnom. Još se sjećam kišne noći prije jedanaest godina kad sam napisao prvi tekst motiviran nekom blistavom izvedbom većinskih obrazovnih sindikata i poslao ga rukom pisanog poštom u redakciju Školskih novina. Budući da je, kako kažu, pero moćnije od mača, uslijedio je drugi, pa treći, i tako sve do posljednjeg, jer mi je, u nedostatku mača, pero ostalo jedino sredstvo u borbi protiv birokracije, mediokracije, idiokracije, protiv materijalne i duševne obamrlosti koja je ostala trajna karakteristika i konstanta hrvatske prosvjete svih ovih godina; budući da glavnu riječ vode ljudi koji bi trebali biti tiši od minute šutnje, inspiracije mi nije nedostajalo.

Nastala je tako serija tekstova objavljenih što u Školskim novinama, što u Glasilu sindikata Preporod, na Kontraportalu, pa sve do redovitih kolumni na stranicama nastavničkih grupa, prvo „Nastavnici.ORG”, a potom „45 minuta”. U svakoj od njih nastojao sam analizirati ono što je obilježilo hrvatski obrazovni sustav u minulom desetljeću, od poteza resornog ministarstva, zakonskih izmjena, pregovora sindikata s Vladom, reformi kojima smo svjedočili, pa sve do zbivanja u školi u kojoj radim, i upravo je ovo zadnje pobudilo najveći interes čitatelja; očito su se mnogi poistovjetili i prepoznali svoju radnu svakodnevicu u pomaknutim zbivanjima koja sam opisao, a kojima sam svjedočio iz prve ruke. Nije tu riječ o izoliranim pojavama u jednoj mikrosredini; pojave kakve su u kulturnom svijetu raritet ili ih uopće nema svakodnevica su velikog broja škola diljem Hrvatske. Hrvatsko školstvo planski je, kroz institucije sustava, dovedeno do ruba, gurnuto preko ruba i uzemljeno. Problematici sam pristupao ponekad studiozno i analitički, ponekad sarkastično, a vrlo često uz propisnu dozu zafrkancije i ironije, jer humor je valjda jedino oružje koje nam preostaje u olovnoj svakodnevici mnogih hrvatskih zbornica.

Knjiga pred vama nije ni udžbenik ni stručna literatura; ako sebi dobro želite, nećete na stručnom ispitu navesti da ste se napajali na ovome vrelu. Ona je, jednostavno, moje osobno i iskustveno promišljanje struke koja je i devastirana, i podcijenjena, i potplaćena, ali još uvijek jedna od najplemenitijih i društveno najkorisnijih. Cilj mi je bio na jedan običan, svakodnevan način, ponekad komičan, ponekad depresivan, prikazati sve ono što se događa iza zatvorenih vrata hrvatskih škola, zbornica i učionica, ono što vam je i samima poznato i s čim se svakodnevno susrećete. Ono što, naprosto, mora biti ispričano u društvu koje nastavnike i učitelje još uvijek doživljava kao teret, kao nekog s tri mjeseca godišnjeg odmora i nezasluženim beneficijama. Tom i takvom društvu istinu naprosto treba sasuti u lice, otvoreno, direktno i bez uvijanja i zato ova knjiga.

O autoru
Ivan Plantić rođen je 30. srpnja 1979. u Molvama u Koprivničko-križevačkoj županiji. Osnovnu školu pohađao je u Molvama (prva četiri razreda), a završio u Đurđevcu. U Đurđevcu je upisao i završio i srednju školu, smjer opća gimnazija. Godine 1997. upisao je studij povijesti i geografi je na Filozofskome fakultetu u Zadru, na kojem je diplomirao 2003. na Odjelu za povijest, na crkvenoj povijesti, s temom „Kardinal Juraj Haulik i njegovo doba”. Pošto je odslužio vojni rok zaposlio se u OŠ Vela Luka, a danas radi u OŠ Smokvica na Korčuli. Pisao je kolumne i tekstove o odgojno-obrazovnom sustavu na više nastavničkih portala, objavljivao je i u drugim medijima i gostovao u televizijskim emisijama o temi školstva. Godine 2020. bio je sudionik i panelist na skupu Bolje obrazovanje za bolju Hrvatsku, u organizaciji 24 sata. Trenutačno objavljuje i piše u nastavničkoj grupi 45 Minuta.