Jedan drugi „naš mali” (puno manje poznatiji od košarkaškog Mozarta) također je uvjetovao da sve oči gledatelja ovih dana svakodnevno budu uperene u novinske naslove i televizijske dnevnike. Gotovo da je trajalo natjecanje izvjestitelja u tome čiji će naslov ili javljanje biti senzacionalističniji, a definitivnu „pobjedu” odnio je kreativac koji je eksplicitno napisao da je hrvatski školski sustav – smeće. Nisam primijetio da je na navedenu izjavu bilo tko isto tako eksplicitno reagirao. Nekako vjerujem da je tu moglo biti posla i za odvjetnike koji sve više „ulaze” u taj isti sustav...
Iako se, kao što se obično naglašava kad je riječ o djeci, striktno treba paziti na GDPR i zaštitu njihovih prava – desetogodišnji je mladac „razbucao” gotovo sve uvriježene kanone pa se začas saznalo i u koju školu ide i iz kojih je preseljen, čime mu se bave roditelji i koju su odvjetnički ured angažirali, s kime je sve i kako došao u sukob... Mnoge od tih informacija bile su naizgled nepouzdane i neprovjerene, ali su itekako „hranile” gladni medijski prostor.
Iz priopćenja nadležnih institucija mogli ste „izvući” svu nemoć s kojom se susrećemo danas kad smo školstvo gotovo prebacili u ruke roditelja koji sami odlučuju o svemu vezanom za učenike. Čitali smo tako o ispisivanju skoro cijelog razreda, žalili učiteljicu koja je odjednom postala tehnološki višak, zdvajali nad činjenicom da neke škole godinama traže i ne dobivaju mogućnost zapošljavanja stručnih suradnika (a sad se najednom moglo zaposliti odraslih osoba koliko je god bilo potrebno), suosjećali s ravnateljem koji je pod pritiskom „digao ruke” da bi se ponovno vratio...
Ipak, da sve ne bude u skladu s onom općepoznatom alanfordovskom uzrečicom „bilo je i većih problema pa ih nismo riješili” – slučaj se, kako to obično biva u hrvatskim sretnim pričama, riješio sam od sebe. Roditelji dječaka koji je uzdrmao cjelokupni sustav jednostavno su odlučili otići preko granice i potražiti sreću negdje drugdje. Iako treba vidjeti je li to trajno ili tek privremeno rješenje, desetogodišnjak je odmah postao „ne-tema”, a novinski tekstovi ponovno su se vratili na „tvorničke postavke” – uhićenja ministara, nadmetanja predsjedničkih kandidata, ratovi i nabava vojne opreme, igra hrvatske nogometne reprezentacije...
„Naš mali” postao je tako samo jedan sitan detalj u statistici Ministarstva koju pedantno vode u školskom „rudniku”. Bit će tek pribrojen ukupnoj godišnjoj razlici u broju učenika, a njih će u hrvatskim školama i nadalje biti sve manje i manje.
