I da se ne lažemo previše, tragedija koja se dogodila u Zagrebu mogla se dogoditi u bilo kojoj školi u Lijepoj Našoj, ma koliko šutjeli o tome.

Razloga je i više od nekoliko – dovoljno je krenuti od mentalnog zdravlja mladih o kojem je ispisano toliko tekstova, kao i sve većoj povezanosti virtualnog i stvarnog svijeta u kojem odrastaju. O nasilju kojim smo svakodnevno „bombardirani” da i ne govorimo, o kroničnom manjku stručnog kadra također, kao i činjenici da se previše toga u školama zaogrnulo krinkom inkluzije. Nadalje, pojedini su roditelji do sada osnovnoškolske ustanove doživljavali kao mjesta u kojima su uvijek dani otvorenih vrata, bez obzira na kojekakve automatske brave i nemogućnost ulaska. Svog su mezimca ili princezu nastojali ispratiti tik do ulaza i još korak dalje, nosili njihovu torbu do vrata učionica ako se ukazala prilika, trčali od kuće do škole sa zaboravljenom bilježnicom ili papučama. 

Ni djelatnici škole nisu bili imuni na učestalu zvonjavu ili kucanje te su, katkad, pojednostavili stvari – ispraćajući jednog, ostavljali su otvorena ulazna vrata te brisani prostor za nesmetani ulazak onog sljedećeg ‒ novog roditelja, nekog bivšeg učenika, djeda, bake, neznanca... 

Jer, voljeli smo ponavljati citiranu ministrovu rečenicu ‒ naše škole su sigurne. ONO se događa u nekoj dalekoj Americi. Potom se „Amerika” odjednom „preselila” puno bliže, u naše neposredno susjedstvo. Ni tada nismo brzopotezno reagirali jer – TO se nama ipak ne može dogoditi. A onda je u predblagdanskom raspoloženju, u trenucima dok se razmišljalo o božićnim priredbama i početku odmora za učenike, jedan suludi čin cijelu zemlju zavio u crno. Nisu to više bili ni daleki Amerikanci, ni susjedni Srbi, već klinci iz našeg kvarta...

Naravno da će se sad, baš kao i u vrijeme pandemije, ponovno „ogoliti” sustav i vidjeti koliko su osnivači (gradovi i županije) ulagali u školske objekte, naravno da će se „krpati” na brzinu, brzopotezno mijenjati brave, stavljati nova vrata, osiguravati da se svaka osoba pri dolasku u školu mora najaviti. Oni odlučniji možda će krenuti i s angažiranjem zaštitarskih službi. Ostaje tek pitanje do kada će sve to potrajati – Hrvati su, zna se, poznati kao narod koji brzo zaboravlja.

Ipak, možda nam je baš ovo, koliko god to utopistički zvučalo, idealna prilika za kompletni „reset” i novi početak, mogućnost da svakodnevno osvijestimo istinske vrijednosti i da se zbiljski nastojimo promijeniti kao društvo. Možda je ovo i prilika da pustimo da „represivne institucije” odrade svoj posao, da nasilnike počnemo „nagrađivati” zasluženim kaznama i da konačno, bez fige u džepu, nazovemo stvari pravim imenom. Koliko god se kleli u prevenciju, činjenica je da smo u školama tek na abecedi i da vidimo da bi trebalo krenuti i nekim drugim smjerom.

Možda je ovo i prilika da svi naglas kažemo da ovako velike probleme ne će riješiti zaključana školska vrata ili na brzinu složen protokol – u dogledno vrijeme sličan scenarij mogla bi „potpisati” neka nova zgrada prepuna djece, školsko dvorište ili otvoreno igralište. 

Svi se, naravno, iskreno nadamo da do toga nikad doći ne će, ali više nismo sigurni (u to).