Morfonološki pravopis bolje je rješenje od fonološkoga. Većina slavenskih jezika ima morfonološki pravopis, osim srpskoga, djelomice bjeloruskoga i naravno hrvatskoga. Hrvatski pravopis nastavlja tradiciju fonoloških pravopisa koji imaju djelomice morfonološka počela

U zadnje vrijeme sve češće možemo čuti da su Institutova pravopisna pravila „zaživjela u javnom prostoru”. Nema objašnjenja na čemu je ta tvrdnja utemeljena. Bilo koji hrvatski pravopis polazi od pravopisnih pravila koja su utemeljena na normama hrvatskoga standardnoga književnoga jezika. Po kojim su to kriterijima baš institutska pravopisna pravila zaživjela u javnom prostoru i koja? Zar su prije ljudi pisali na neki drugi način ili su bili nepismeni ili pak postoje neka posebna normativna pravila koja prije nisu rabili pa su ih baš nakon novoga pravopisa počeli rabiti u javnosti. Suvremena pisana praksa pokazuje da većina ljudi sada, kao i ranije, pišu samo podaci, zadaci ili suci... Ljudi kao i prije pišu i rastavljeno i sastavljeno ne ću ili neću, kao i Katolička crkva i Katolička Crkva, pogrješka i pogreška. Je li to dobro ili loše, pravilno ili nepravilno, tradicijski ili netradicijski to je pak druga stvar, ali upravo tako mnogi rabe te dvostrukosti. Hrvatski pravopis, kao i srpski, nastoji izgovor podvrgnuti pisanomu ostvaraju pa su pravopisci neka nakaradna rješenja prenijeli u pravopis. Uzgred budi rečeno da je npr. imenica zadatak tvorena od glagola zadati pa je fonem t trebao ostati u strukturi grafijskoga ostvaraja riječi, a u izgovoru i ne mora biti. Naime, Česi t ispred c izgovaraju, npr. gen. jd. otce, a Hrvati većinom ne izgovaraju, iako bi mogli. Moglo bi se u hrvatskom pisati otca (isto i u rus. – отца) i to je predložilo ukinuto Vijeće za normu, a izgovarati oca. Morfonološki pravopis bolje je rješenje od fonološkoga. Većina slavenskih jezika ima morfonološki pravopis, osim srpskoga, djelomice bjeloruskoga i naravno hrvatskoga. Hrvatski pravopis nastavlja tradiciju fonoloških pravopisa koji imaju djelomice morfonološka počela.

Pravila pisanja prema vlastitom ukusu

Preporuke iz toga pravopisa nikoga ne obvezuju da piše prema institutskim rješenjima, čak ni u školama, jer norma „dopušta” i jedne i druge inačice. Ljudi koji već imaju ustaljene pravopisne navike često se vrlo konzervativno odnose prema „novim” pravopisnim pravilima i nisu voljni bilo što mijenjati u svojem načinu pisanja. I sada se, primjerice, Jezik, Glas Koncila (uz pojedine iznimke), Hrvatski tjednik, Školske novine, Školska knjiga (osim osnovnoškolskih i srednjoškolskih priručnika), pa uglavnom i hrvatska Wikipedia ravnaju prema Babić-Finka-Moguševu Hrvatskomu pravopisu i zaključcima ukinutoga Vijeća za normu. Hrvatska revija, Kolo, Vijenac i druga izdanja Matice hrvatske prednost daju Matičinu pravopisu. Institutove Rasprave i Hrvatski jezik rabe Institutov pravopis (preporučenu inačicu), a Hrvatski jezični portal Anić-Silićev pravopis, dok mnoga druga glasila usvajaju lektorsku i uredničku volju i naviku, osim ako autori ne ustrajavaju na nečem drugom. Mnogi časopisi, listovi i različiti portali objavljuju radove i članke pravopisno uglavnom onako kako ih napišu autori. Mnogim ljudima, koji su školovani u ovoj ili onoj pravopisnoj tradiciji, nije lako odreći se stečenih pravopisnih i inih navika u pisanju različitih tekstova.

Sve češće u sažetcima institutskih školskih priručnika piše: „Školska gramatika slijedi sva preporučena rješenja Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje te jezične savjete iz knjige 555 jezičnih savjeta”. (http://knjige.ihjj.hr/knjiga/hrvatska-skolska-gramatika-ndash-trece-dopunjeno-izdanje/307/). Znači da dopuštenih rješenja u priručniku nema. Tada nije jasno zašto ih treba uopće uvrštavati u pravopis, radi mozaične slike ili radi „ustupaka akademcima“? Zanimljivo je da u tiskanom izdanju Školskoga rječnika hrvatskoga jezika (ŠR) IHJJ i ŠK iz 2012. godine imamo samo pravopisne inačice tipa pogrješka, strjelica (str. 512., 742.) iza pokrivenoga r i ne ću rastavljeno, a u mrežnom izdanju istoga Rječnika iz 2019. godine nalazimo ispravljeno na pogreška, strelica iza pokrivenoga r i neću sastavljeno. Ispada tako da postoji nekoliko pravopisnih rješenja prema kojima možemo pisati: na preporučeno-dopušteni, preporučeni ili dopušteni način. Primjerice, prema načelu normativne hijerahije koja se nalazi u Predgovoru Institutova pravopisa možemo napisati ovako: 1. Nećemo imati pogrješke u zadacima, Ne ćemo imati pogreške u zadacima, Nećemo imati pogrješke u zadatcima... (Preporučeno-dopuštena inačica pravopisanja); 2. Nećemo imati pogreške u zadatcima (Preporučena inačica pravopisanja); 3. Ne ćemo imati pogrješke u zadatcima (Dopuštena inačica pravopisanja). Pravopis je tada vrlo mozaičan pa možeš odabrati pravila pisanja prema svojemu ukusu pa sve to bude prema normi i jedan i jedinstven. Ne možemo u školi preporučivati jedno, a u javnosti dopuštati drugo. Norma u jeziku (normativnom priručniku) ili postoji ili ne postoji, ili jest stilski obilježena ili nije.

Pravopis između norme i inačica

Nije jasno na koji je način iz dobre želje sastavljen „jedinstven i općeprihvaćen pravopis hrvatskoga jezika” ako se pisalo i piše uglavnom prema stečenim jezičnim navikama i naobrazbi koje se, zbog osobitosti hrvatske jezične povijesti, međusobno razlikuju. Pravopisna situacija sa skupinom pravopisnih dvostrukosti nije raščišćena ni sređena jer i sada prema institutskim pravopisnim pravilima, kao i prije njih, možete rabiti bilo koju normativnu inačicu, s tim da je jedna inačica preporučljiva, a neka druga dopuštena. Treba li dodatno zamrsiti pravopisne dvostrukosti i izvanjezično dijeliti jezičnu zajednicu ako bilo koju od tih inačica normativno rabimo u pisanim tekstovima? Normativne pravopisne inačice ili istovrijednice nitko nije još ukinuo. Ako su ispravna oba oblika ili obje mogućnosti u tim pravopisnim dvostrukostima, valja li za njih dodatno stvarati normativnu hijerarhiju? Treba li uopće razrađivati normativnu hijerarhiju preporučenih i dopuštenih normativnih inačica ako već postoji jezikoslovni pojam inačica koji već sam po sebi znači stilsku, čestotnu ili kakvu drugu razlikovnost? Norma je uvijek izbor između inačica, a tek kada normativist ne može u jezičnom trenutku u kojem se norma stvara odbaciti jednu od inačica, onda inačice treba priznati kao privremene istovrijednice. Korisnik tada samostalno bira jednu od postojećih inačica i dosljedno ju rabi u svojem tekstu prema osobnomu izboru i stilu standardnoga jezika. U razmjerno kratkom vremenu iste se inačice ne mogu ukidati pa ponovno vraćati, propisivati, a zatim brisati ili stvarati kompromisnu preporučljivo-dopuštenu hijerarhiju.

I lektori imaju svoje kriterije

Svaki autor u svome tekstu obično poštuje ili mora poštivati norme standardnoga jezika i ništa više. U hrvatskim tiskovinama baš tako i pišu. Većina se odgovornih ili ozbiljnih izdavača trudi poštivati autorov stil i jezičnu normu koju on rabi u svojem tekstu, ali na veliku žalost pojedini lektori polaze od nekih vlastitih kriterija ili jezične politike svoje nakladničke kuće, a ima ih koji tako jezik pretvaraju u neku vrstu ideologije, što nije dobro. Hrvatski pravopis nije lopta za nabacivanje amo-tamo, niti se pravopisna pravila smiju olako prekrajati.

pravopisna mozaičnost