Da ja (pr)ocjenjujem ne bi u ovoj prigodi bilo korektno. Objektivnu i vjerodostojnu prosudbu prepuštam drugima. Usput, držim da su Školske novine kao tjednik, po svojoj važnosti i dugotrajnosti, vrijedne doktorskoga rada

Rođen pedeset i prve (1951.), mogao bih reći da sam vršnjak Školskih novina. Za mojega studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, sjećam se, neki su profesori (primjerice D. Rosandić, V. Poljak, M. Ogrizović) kadšto spominjali „naše Školske novine”, pozivajući se na objavljene članke. Izravno pak upoznao sam ih u Pedagoškoj knjižnici Davorina Trstenjaka, stisnutoj u zgradi Hrvatskog učiteljskog doma, na istoj adresi gdje je bila i redakcija ŠN. Usput, da mi je tada netko prorekao da ću u toj velebnoj i znamenitoj uglovnici (sadašnji Trg Republike Hrvatske i Hebrangova ulica) provesti veći dio svojega radnog vijeka i iz nje otići u mirovinu – ne bih u to povjerovao.

Stjecajem okolnosti, kao muzejski pedagog, prvi sam tekst u Školskim novinama objavio 1977. godine. Javljao sam se i kasnije, sve do devedesetih, a posebice pamtim opsežan tekst s početka devedesetih o Hrvatskom učiteljskom domu. U tom sam prilogu, nasuprot vlasničkoj neodređenosti i privatizaciji, zagovarao da se zgrada – dakako, u novim okolnostima – vrati prvotnoj namjeni, da u cijelosti bude sjedištem prosvjetnih ustanova i udruga.

U međuvremenu, Školske su novine objavile niz prikaza izložaba na kojima sam radio, kao i emisija Obrazovnog programa tadašnjeg Radio Zagreba kojima sam bio autorom. Da, spomenuti mi je i to da sam s pokojnim Antom Selakom, tada urednikom u ŠN, priredio grafičku mapu Znameniti Hrvati koja je bila odlično prihvaćena, još brže rasprodana. Portreti iz te publikacije (u izdanju Školskih novina i Hrvatskog školskog muzeja) još i danas se mogu naći na zidovima mnogih naših odgojno-obrazovnih ustanova.

Slabljenje brenda

Jest, do početka devedesetih dobro sam upoznao Školske novine i bilo mi je drago surađivati s osobama, vrsnim stručnjacima koje spominje i A. Bežen u svojim sjećanjima (ŠN, 35-36, 1925.). Cijenio sam ih i ja, dosta od njih naučio te osjećam obvezu da neke od njih ovdje spomenem, makar samo prezimenom: Đurić, Selak, Klarić, Rodić, Šimeg, Slatković te gospođe Plemenčić, Penzar i Murgić. Dakako, i A. Bežen. Njihovim zaslugama Školske su novine postale brend, mali no dobrostojeći, vrlo kvalitetan i cijenjen, u odgoju i obrazovanju relevantan pa i utjecajan nakladnik. I perspektivan, činilo se nekoć.

No, na nove društvene, tehnološke, medijske i ine izazove Školske novine, nažalost, kao da nisu znale ili nisu mogle adekvatno odgovoriti. Umjesto modernizacije i novih zamaha – devedesete, čini mi se, bijahu vrijeme stagnacije, pa slabljenja i osipanja.

Kada je imenovana nova uprava i direktor Školskih novina (2006.), moglo se uvidjeti – po programskoj orijentaciji i sadržaju tjednika i drugih publikacija – da su bolji dani Školskih novina tempi passati. Bilo mi je jasno da treba modernizirati i poboljšati uvjete i način rada te redefinirati, inovirati i dosljedno provoditi programsku koncepciju, stručno i nakladnički profesionalno. To sam zagovarao i od toga nisam odustajao, mnogim problemima, zaprekama i nedaćama unatoč.

E sad, što je u petnaestak godina (do 2020.) ostvareno, koji su i kakvi bili rezultati? Da ja (pr)ocjenjujem ne bi u ovoj prigodi bilo korektno. Objektivnu i vjerodostojnu prosudbu prepuštam drugima. (Usput, držim da su Školske novine kao tjednik, po svojoj važnosti i dugotrajnosti, vrijedne doktorskoga rada.) Meni je ovdje da se držim nekih činjenica, po sjećanju i ukratko.

Tehnološka prilagodba

U prvih par godina, srećom – prije recesije koja je i Hrvatsku pogodila, temeljito je uređen poprilično zapušteni prostor redakcije. Kupljena je i instalirana nova kompjutorska oprema: za uredništvo i prijelom publikacije nova računala Apple, a za tajništvo i računovodstvo PC-i. Uz programsku podršku i NAS time je u internoj mreži omogućena kvalitetna obrada, razmjena i pohrana dokumenata. Preferirali smo suradničke priloge u digitalnoj formi, a malobrojni autori nastavili su slati, čak i osobno donositi, tekstove na papiru, neki čak i doslovno rukopisne.

Uspostavljena je prva inačica internetske stranice (www.skolskenovine.hr) koja je trebala pratiti aktualnosti u odgoju i obrazovanju, predstavljati sadržaje pojedinih brojeva ŠN, omogućivati nabavu naših izdanja te biti kanalom osobne komunikacije čitatelja s redakcijom. (Kasnije će ona biti zamijenjena modernijom, znatno boljom inačicom, dopunjenom mogućnošću praćenja Školskih novina u digitalnom izdanju.)

Broj zaposlenih se racionalizirao, da ne kažem smanjivao, a ni sastav redakcije nije bio imun na promjene, smjene generacija u neku ruku. Ivo Klarić i Vjekoslav Welle otišli su u mirovinu. I Ivan Rodić postao je umirovljenik, ali će kao honorarac nastaviti pisati i uređivati brojne priloge u ŠN. Svojom voljom otišla je novinarka Maja Flego, a na suradnji smo se morali zahvaliti stalnim vanjskim suradnicima Stijepi Mijoviću Kočanu (kazališni kritičar) i Ivanu Deliću (grafičar).

Udvostručeni opseg

Marijanu Šimegu (novinar-urednik te glavni urednik) i Ivani Čavlović (lektorica) pridružili su se novinari urednici Branko Nađ, Irena Kustura, Ivica Buljan te grafičar Nenad Pejušković.

Od početka sam tražio, na kolegijima uredništva, povećanje opsega novina, „pokrivanje” svih razina i oblika odgojno-obrazovne djelatnosti, aktualnost i relevantnost tematike (posebice u praćenju reformskih procesa), uključivanje većeg broja suradnika, afirmaciju dobre prakse i iznimnih postignuća ustanova, udruga i pojedinaca, praćenje inozemnih zbivanja i suvremenih medija te nezanemarivanje prošlosti hrvatskoga školstva i pedagogije, sve to uz stalnu brigu o korektnoj uporabi hrvatskog jezika i valjano grafičko-likovno oblikovanje. U tom smislu, držim, ostvareni su stanoviti pomaci. Primjerice, činjenice su da je do uskoro udvostručen opseg Školskih novina (sa 16 na 32 stranice) te da su ŠN bile trajno otvorena stručna „tribina” za ideje i rasprave o reformskim procesima, naročito o dokumentima i aktivnostima u pripremi tzv. cjelovite kurikularne reforme.

Kao direktor morao sam se, dakako, baviti i financijskim pitanjima: troškovima koji su nemilosrdno rasli te prihodima koji su se smanjivali gotovo izostankom sufinanciranja, oglašavanja i drugih potpora. Tomu unatoč, firma se ipak održala i ŠN su redovito izlazile.

I sam sam dosta pisao, u raznim rubrikama, pod svojim imenom ili pod pseudonimom (Anđelko Jelin). Bilo je tu i uvodnika, i komentara, i intervjua, i prikaza knjiga, televizijskih emisija i internetskih portala. Istraživao sam i za tisak priređivao izvore za povijest hrvatskog školstva i pedagogije, od davnih početaka do 20. stoljeća. Pritom, sjećam se sa zahvalnošću, nesebično mi je pomagala Štefka Batinić, i sama vrsna suradnica Školskih novina.

Da, bio sam i urednik nekoliko knjiga koje smo objavili. Iz tog posla rado se sjećam posebnog zadovoljstva koje sam imao zbog suradnje s dvojicom naših važnih pedagoga – Vladimirom Strugarom i Milanom Matijevićem. (Obojica bijahu i česti suradnici ŠN s kojima se uvijek moglo računati da će se odazvati pozivu na javnu raspravu o određenoj temi.)

U ovom kratkom sjećanju puno je toga izostalo, no ostaje moja zahvalnost svima koji su zdušno, na razne načine, pridonosili da Školske novine (i tjednik i njegov nakladnik) opstanu i budu bolje. Kad sam odlazio, nisam bio nezadovoljan, dapače. Još da nije bilo, pri samom kraju, pandemije zbog virusa COVID-19 te potresa u Zagrebu i Petrinji...

Ivan Vavra (Travnik ‒ BiH, 16. kolovoza 1951.) diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu komparativnu književnost te jugoslavenske jezike i književnosti (1975.). Cijeli radni vijek bavio se obrazovanjem. Od 1976. radio je u Hrvatskom školskom muzeju, najprije kao muzejski pedagog, potom, kao viši kustos – voditelj je zbirke udžbenika i priručnika te ravnatelj ustanove (1990. – 2000.). Za vlade Ivice Račana bio je na dužnosti zamjenika ministra prosvjete i sporta RH (2000. – 2004.). Potom je pomoćnik predsjednika Uprave Školske knjige za udžbenike te direktor Školskih novina, od 2006. do odlaska u mirovinu 2020. godine, dakle četrnaest godina. Bio je najdugovječniji direktor Školskih novina.