Listopad je veseli mjesec, ima u njemu dana kada se prisjećamo mnogo čega važnog, što nas svakako mora potaknuti da tome posvetimo barem malo pažnje i svojeg dragocjenog vremena. Nisam sigurna da ste se baš naročito potrudili slaviti i čestitati starijim osobama u ovome danu, jer i ove školske godine, kao obično na početku, ima previše posla. Osobito je „gusto” u mnogim stručnim školama kad nije nitko siguran kako će se izaći na kraj sa svim novostima, koje su mnogima nepoznate, a očekuje se od svih da bude u školama puno odlikaša.  

Tko bi se u toj gužvi još imao vremena baviti starijima i slaviti Dan starih, njima je svima ionako već previše njihovih starih dana. Stari i mladi obično imaju mnogo suprotnih mišljenja i viđenja, jedni s drugima dolaze lako u sukobe, pa je ideja da se barem jednom godišnje obilježi dan kada se može postići nešto zajedničko, što čovjeku olakšava svakodnevnu borbu za život.

Današnje vrijeme s jedne strane pruža ljudskom rodu mnogo olakšica, koje su ipak priskrbili oni stari i omogućili život znatno komotniji i pun materijalne raskoši. Ali s druge strane, prečesto se zaboravlja da sreća nikako nije samo u materijalnome dobru. Mladi, a i mnogi stari to tako brzo zaborave.

Zaneseni sjajem koji nam podmeće materijalna raskoš moderan čovjek gubi ravnotežu i ne razlikuje više što mu ustvari treba i što mu je nužno od onoga za čime čezne i grabi nemilosrdno, a ne koristi mu, iako potroši svu svoju snagu baš na to što mu ne pomogne kad mu najviše treba.

Mnoge činjenice jasno pokazuju da zaista danas ima više dušom nesretnih ljudi, a što je još teže i nesretne djece, čemu razlog uglavnom nije materijalne prirode, već je razlog to što se dijete odvoji još dok je maleno od svojih najbližih. Brže-bolje „spakira” ga se u vrtić, vrlo brzo zaboravi kako mu rođeni tata izgleda. Javlja se u njemu svjesno i nesvjesno bunt protiv svakoga. Bilo bi zaista ljudski da dijete barem do svoje treće godine ostane uz roditelje.

Veliki problemi nastaju i u školi, osobito kad postoje velike socijalne razlike. Javljaju se grupe i ekipe koje se međusobno znatno razlikuju. Odvajaju se oni koji imaju i dobiju sve što zamisle, od onih koji često nemaju ni ono najnužnije, a to se vidi i osjeća, htjeli mi to ili ne.

Ne mogu se razvijati sretna i vesela djeca koja svakodnevno gledaju ogromne razlike u školi, u susjedstvu i svugdje gdje im je dostupno. Možda kad bi se roditelji ponekad sastajali i pokušali riješiti barem one sitne sukobe među djecom, ali toga nema. Valjalo bi osmisliti društvene aktivnosti, kojima bi se barem ponekad poticalo nekakva druženja, pa bi možda jedni druge nečem pozitivnom naučili, a uz njih bi profitirala i djeca.

Ima u nekim školama primjera gdje se učitelji organiziraju i čine zaista uzorne aktivnosti gdje se druže sa svojim učenicima i njihovim roditeljima. Tu se pokažu i lijepi rezultati i suradnja u raznim oblicima od sportskih aktivnosti do dramskih grupa.

Mnogo bi se toga moglo učiniti samo da je malo više dobre volje i podrške učiteljima u njihovim nastojanjima da pomognu ne samo roditeljima nego i njihovoj djeci da se kroz različite aktivnosti formiraju, izgrađuju zajedništvo, toleranciju, suradnju. To se mora početi s djetetom od prve lijepe riječi, pa do stara čovjeka kojem treba barem malo utjehe.

Prisjetite se da dani prolaze brzo, a lijepa riječ još brže.