Kao novinar te glavni i odgovorni urednik proveo je Ante Selak u Školskim novinama od 1977. do 1992. godine, to jest oko petnaest godina, i ostavio prepoznatljiv trag u svim tim ulogama. Djelovao je u vrijeme uspona lista u Jugoslaviji te u neovisnoj Republici Hrvatskoj u kojoj su nastale krupne statusne i poslovne promjene. To je bio snažan razlog da ga, u povodu ovogodišnje 75. obljetnice Školskih novina, zamolim za članak sjećanja na to razdoblje njegova života i rada radi objavljivanja u Vremeplovu. U Školskim novinama tijesno smo surađivali desetak godina, a poslije i na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, no nakon mog umirovljenja 2014. i njegova 2015. poduže nismo kontaktirali. Sastali smo se 29. ožujka 2025. u kafiću Medeni bar na Jarunu, gdje je nekad stanovao u stanu zasluženom radom baš u Školskim novinama. Preselio se u mirniji dio Trešnjevke, kako reče, zbog većeg mira i dostupnijeg parkirališta. U dvosatnom razgovoru prisjetili smo se raznih ljudi i događaja iz zajedničke prošlosti, moje i njegove djece koju nismo vidjeli, ja njegovu, a on moju, od njihova djetinjstva, a sada su i oni roditelji. Obećao mi je da će za ovaj broj Školskih novina napisati članak svojih sjećanja smogne li snage za to nakon ne tako davno preboljenog lakšeg moždanog udara. Radovao sam se njegovu tekstu očekujući da ga napiše barem donekle onako oštro i „bez pardona”, kakve su nekad bile njegove kolumne. A onda me 18. srpnja naša nekadašnja tajnica uredništva Marija Murgić šokirala viješću da ga više nema, da je s ovog svijeta otišao „od svojih k svojima”, kako, uz stihove Tina Ujevića, stoji u obiteljskoj smrtovnici, baš u njegovu duhu i stilu. Zato, umjesto Antina nenapisanog priloga, neka bude ovaj moj posve osobni memento njemu u čast i kao spomen na tog iznimnog čovjeka, hrabrog novinara, znanstvenika i izdavača te iskrenog prijatelja.

Prvi smo se put susreli kad se javio na natječaj za novinara Školskih novina u neko doba 1977. godine. Kao zamjenik glavnog urednika dobio sam zadatak razgovarati s kandidatima i preporučiti onoga koji najviše obećava pisanim izričajem, jer je odmah trebalo samostalno izvještavati o događanjima i uređivati dopisničke priloge. Po pokusnom tekstu, koji je napisao na zadanu temu, Ante je bio, iako pomalo nadobudan što mi se posebno svidjelo, najbliži tom očekivanju. Primljen je bez ikakvih drugih preporuka i intervencija, kojih je bilo iz politike za druge kandidate. Odmah se našao u žrvnju novinarskog posla u malom uredništvu tada ambicioznog tjednika u usponu. Brzo je ušao u prosvjetnu problematiku i potvrdio se kao vrstan izvjestitelj sa svih razina prosvjetnih događanja, ali i kao urednik kulturne rubrike. Očito zahvaljujući vlastitom habitusu, klasičnom srednjoškolskom obrazovanju te ondašnjoj visokoj kvaliteti studija hrvatsko(srpsko)ga jezika, književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, razvio je osebujan stil i stav ‒ provokativan, dišpetan i kritičan u obrani istine i pravde, osobito u sučeljavanju s raznim mjestima moći, no uvijek dosljedan i uvjerljivo argumentiran. Iz njegovih je tekstova svako malo izbijao onaj prepoznatljivi duh i mentalitet zavičajne Zagore i Imotskog kakav znamo iz djela Ivana Raosa iz Medova Dolca, Antuna Vrdoljaka iz Imotskog, ali i velikog Tina Ujevića iz obližnjeg Vrgorca, Anti najdražeg pjesnika. Danas ga po tome uspoređujem s njegovim nešto mlađim zavičajnikom Milanom Ivkošićem, poznatim novinarom Večernjeg lista, koji je također napustio ovaj svijet samo deset dana nakon Ante. Moglo bi se reći: što je Ivkošić iz Zmijavaca bio u Večernjaku u vrijeme neovisne Hrvatske, to je Selak iz Rašćana Gornjih bio u Školskim novinama u vrijeme komunizma, dakako svaki u svome čitateljskom prostoru.

Iz toga je kraja, iz Zagvozda, ali posve drugog mentalno-političkog sklopa, bio i velikan jugoslavenskog samoupravnog socijalizma Stipe Šuvar, republički sekretar za prosvjetu i kulturu (ministar) od 1974. do 1982., čije su aktivnosti u dobroj mjeri utjecale i na rad u Školskim novinama, pa i nas dvojice. Rado je javno prozivao neistomišljenika (npr. „Bijela knjiga” o stanju u kulturi, kritiziranje nepoćudnih jezikoslovaca), pa nije zaobilazio ni Školske novine, nezadovoljan nekim člancima. Sjećam se živo kako je u jesen 1980., nakon mojih i Antinih kritičkih reakcija na nesuvisle izjave njegove sljedbenice i savjetnice iz Zavoda za školstvo Vjere Rašković Zec o manjinskim školama i udžbeničkoj politici, na jednom skupu u Saboru pitao tadašnjeg direktora Školskih novina Đorđa Đurića „dokle će se voziti u kolima Ante Bežena i Ante Selaka”. Izazvalo je to veliku nervozu, ali težih posljedica nije bilo jer se i Đurić slagao s nama o kvaliteti rečene savjetnice, a imao je i politički pedigre istaknutog komunista i ratnog stradalnika. Ante je „zgriješio” i člankom o kritičkom stavu sveučilišnih filozofa (tada su to bili Šuvarovi protivnici „praksisovci”) prema drastičnom smanjivanju satnice filozofije i logike u reformiranoj školi koja se upravo uvodila, što je i on, kao diplomirani filozof, smatrao nedopustivim. Stavili su ga zbog toga u „crni bilten” CK SKH kao opasnog novinara. Kada je već bio glavni urednik, a Šuvar više nije bio sekretar, iz Ideološke komisije CK SKH tražili su Antinu smjenu jer „buni” prosvjetne radnike „pretjeranim” kritikama vlasti zbog malih plaća u prosvjeti. Kako tada više nije bilo vrijeme bespogovornih partijskih direktiva, a bližio se i kraj Jugoslavije, zaposlenici Školskih novina taj su zahtjev samoupravno odbili.

Ante me, kad sam otišao na drugu dužnost, zamijenio, zahvaljujući i mojoj potpori, na mjestu glavnog urednika, a potom i direktora te ostao u Školskim novinama do 1992. Povremeno smo se i dalje sastajali i razmjenjivali iskustva u uspostavljanju nove vlasti. Neovisnost Hrvatske doživio je kao ostvarenje i svojih političkih težnji, što se odmah pokazalo u potpori Školskih novina kroatizaciji i demokratizaciji obrazovanja te u izdavanju knjiga koje su izravno razbijale ideološke tabue jugosocijalizma o hrvatskom jeziku, književnosti i školstvu. Tako su već 1990. Školske novine objavile knjižice američkog Hrvata Jure Prpića Posljednji svibanj (pjesnici stradalnici s Bleiburga), a iste je tematike i Knjiga bezimenih u uredništvu Stijepe Mijovića Kočana. Godine 1991. objavljena je knjiga Dragutina Rosandića Riječ hrvatska (za naše učitelje u inozemstvu), Vuk Stefanović Karadžić Nataše Bašić, Hrvatske domoljubne pjesme Josipa Završkog. A 1992. izašli su danas kultni i u socijalizmu nezamislivi Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika Vladimira Brodnjaka u dva izdanja te pretisak Korijenskog pravopisa hrvatskoga jezika F. Cipre i B. Klaića iz 1944.

Prorijedili smo još više, zbog obilja obveza, kontakte kad je 1992. prihvatio izazov osnivanja Hrvatske sveučilišne naklade i postao njezin prvi direktor. Nastavio je izdavanje vrijednih knjiga iz filozofije, emigrantske književnosti, povijesti (knjiga Franje Tuđmana Bespuća povijesne zbiljnosti) jezikoslovlja i obrazovanja. A onda je 1995. iznenada napustio taj plodonosni posao. Povjerio mi je pojedinosti nečasnih spletaka i manipulacija ondašnjih političkih i kulturnih moćnika, kojima se ni pod cijenu radnog mjesta nije htio pokoriti. Te je okolnosti potanko iznio u svojoj ispovijesti u Novom listu o svom slučaju, što nitko nije demantirao. Svjestan surove egzistencijalne stvarnosti u kojoj se našla njegova obitelj, hrabro se samozaposlio osnovavši svoju izdavačku kuću Pergamenu iste 1995. godine, koju će voditi do kraja života. U povremenoj suradnji sa Školskim novinama i drugima ta će kuća izdati iznimno vrijedne i rijetke knjige. Ipak, zbog veće materijalne sigurnosti godine 1998. zaposlio se kao voditelj izdavačke djelatnosti u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, tijesno surađujući s njegovim ravnateljem i našim zajedničkim prijateljem Markom Samardžijom. Odatle 2002., prihvaćajući pri kraju radnog vijeka mirniji posao, dolazi na Učiteljsku akademiju, današnji Učiteljski fakultet, za predavača kolegija suvremenog hrvatskog jezika. Tu ponovo intenzivno surađujemo, a Ante se posve predaje jezikoslovlju, sve do mirovine. Nalazimo zajednički interes u ličkim jezičnim temama (Šime i Ante Starčević) i štokavskoj ikavici, za njega posebno važnima u traganju za istinskim hrvatskim jezičnim identitetom. Uređuje i moju najvažniju knjigu Metodika – znanost o nastavnom predmetu i jedan je od njezinih promotora 2009. nazvavši je metodička „summa Beženika”. 

Ante Selak bio je osebujan intelektualac, čvrsto vezan za svoje podrijetlo i tradiciju, hrabar i odgovoran pregalac u svakom svom poslu. Kao novinar imao je poseban stil, bez puno samocenzure. Kao izdavač i urednik knjiga, zaslužan je za izdavanje brojnih rijetkih, često neprofitabilnih, ali za hrvatsku kulturu i obrazovanje važnih naslova te za projekte (npr. biblioteka bioetike, projekt Hrvatsko školstvo, reizdanja Hrvatske revije, pretisci starih izdanja) u koje se mnogo veći izdavači nisu željeli upustiti. Kao jezikoslovac znanstvenik bio je snažno zaokupljen identitetskim pitanjima hrvatskog jezika, posebno štetnim djelovanjem hrvatskih vukovaca, sve do danas. U povodu smrti o njegovim zaslugama za promicanje filozofske literature, posebno iz bioetike, opširnije je pisao njegov suradnik, filozof Hrvoje Jurić u tekstu Život za knjige (dostupno na internetu), gdje opravdano ističe i njegovu ljudsku veličinu u životnoj skromnosti i poštenju te nesvakidašnje razumijevanje za sudbinu knjiga i autora. Ravnatelj Instituta za hrvatski jezik Željko Jozić u priopćenju za javnost ističe pak njegovo „knjigoljublje, jezikoljublje i domoljublje” po čemu će ga pamtiti, a Učiteljski fakultet oprostio se od njega kao od „velikog čovjeka, vrsnog stručnjaka i rodoljuba”.

Počivaj u vječnom miru i u našim sjećanjima, s porukom iz Tinovih Visokih jablana:

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,

oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,

za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti,

ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,

rođena u plaču, sazrela u muku.