Melissa Hoffmann debelim flomasterom, slovo po slovo, ispisuje riječ „razvoj”. Lijepo čitko, kaligrafskim rukopisom, za plakat na satu biologije. „Lijepo izgleda i dolazi iz srca. Nekako je osobnije kad se piše rukom”, kaže učenica devetog razreda škole u Kempenu u Njemačkoj. Kraj nje u klupi sjedi Jessica. I ona voli pisati rukom i zato svjesno odlaže mobilni telefon. „Volim isprobavati nove stilove pisanja. Obožavam pisati prava pisma, o kojima mogu razmišljati. Jednostavno volim pisati”, priča ona.
Ali svakodnevica učenika u Kempenu sve je digitalnija: mobilni telefoni, tableti, konzole. Samuel ne voli pisati rukom i smatra da je digitalno pisanje znatno učinkovitije:
– Bolji sam na računalu, tada brže pišem i nije toliko naporno za ruku. Za svoj rukopis nikad nisam dobio kompliment.
Različito opterećenje
Necle Bulut predaje na Sveučilištu u Münsteru i doktorirala je na temi razvoja pravopisa kod djece u osnovnoj školi:
– Kada se usporede ta dva procesa, pisanje rukom i pisanje na tipkovnici, primjećuje se da na tipkovnici možemo gotovo doslovno hvatati bilješke. To je potpuno drukčija brzina nego kod pisanja rukom.
I sasvim drukčije opterećenje: prema studiji Udruge za obrazovanje i odgoj, u srednjim školama manje od polovine učenika može pisati rukom duže od pola sata bez grčenja ili zamora. Jer rukopis znači i vježbu – a nje je u digitalnom svijetu sve manje. Pritom pisanje rukom pomaže pri učenju.
– Kada nam prsti lete preko tipkovnice, zapravo ne učimo kako treba – kaže Necle Bulut.
Naime, kod pisanja rukom svjesno biramo koje ćemo informacije zabilježiti. Tako ljudi mogu trajnije usvojiti sadržaje i bolje ih zapamtiti.
– Kod pisanja rukom moramo ispisati svako pojedinačno slovo. Ti pokreti ostavljaju tragove u mozgu. Studije pokazuju da djeca u osnovnoj školi bolje pamte slova kada su ih pisala rukom – objašnjava znanstvenica.
I u školi u Kempenu rukopisu se pridaje velika važnost.
– Postoji izreka: „Iz ruke u glavu.” Kod učenja riječi važno je ispisati ih, kako bi se i složenije stvari u višim razredima lakše pamtile, jer su zaista napisane. Bez digitalnog učenja više se ne može, ali se isto tako ne može ni bez analognih metoda – kaže nastavnica Verena Schepan.
Prednosti i mane digitalne nastave
Kako bi potakli pisanje rukom, u školi u Kempenu do devetog razreda svjesno se odustaje od tableta na nastavi. Verena Schepan zalaže se za kompromisno rješenje:
– U ovoj školi pridajemo važnost rukopisu, ali radimo i s tabletima. Djeca često funkcioniraju hibridno. Pišu rukom, ali paralelno imaju iPad na raspolaganju radi istraživanja.
Takvu kombinaciju, kada djeca, primjerice, pišu rukom takozvanim pametnim olovkama po tabletu, pozitivno ocjenjuje i znanstvenica Bulut.
– Neke studije pokazuju da je površina tableta glađa od papira i zato pokreti moraju biti kontroliraniji – kaže ona.
Za učenike kod kojih je rukopis uglavnom automatiziran to obično nije veliki problem. Ako su još u razvojnoj fazi, ima smisla da to najprije uče na klasičan način. Prema mišljenju stručnjaka, pisanje rukom donosi golemu obrazovnu dobit: tko redovito uzima olovku u ruke radi manje pravopisnih pogrešaka, čita tečnije i bolje pamti sadržaje. Već samo držanje olovke i njezino vođenje aktivira brojne mišiće, zglobove i moždane regije. (ič)
Prema Deutsche Welle
