Poslužila me sreća pa sam bila gost pisac za djecu u Osnovnoj školi Rovišće, i u njihovoj Područnoj školi Prgomelje. Doduše, povod tome događanju bila je činjenica da su se neke moje priče našle u njihovim udžbenicima, kao i to što je bio Mjesec hrvatske knjige u tijeku. Iako sam provela punih četrdeset godina u školi, nisam nimalo izgubila volju među djecom biti, jer su oni cvijeće i smisao života. Bila sam oduševljena kako su me srdačno dočekali svi, kako su me pažljivo slušali i moje priče prihvatili kao svoje.

Od svega, osobito je bilo zanimljivo čuti njihova pitanja i komentare. Iako sad već pripadam generaciji njihovih djedova i baka, osim toga našlo se i djece čije sam mame i tate ja učila hrvatski jezik, a nekima sam bila i razrednica, neka bitna životna pitanja pokazala su se jako aktualnima i danas.

Na primjer, zanimljivo im je bilo kako, kada, zašto i kome pisci pišu. Nije mi bilo nimalo lako odgovarati. Istini za volju, nisam baš ni ja sasvim sigurna kome se sve može još nešto pisati jer se malo tko hvata knjige, osim školske djece, učitelja, studenata i novinara.

Jedna učiteljica ispričala mi je kako je zamolila svoje učenike prvog razreda da joj donesu neku knjigu od svoje kuće. Samo je jedno dijete donijelo jednu slikovnicu, ostala djeca nisu donijela nikakvu knjigu jer je u kući nemaju. Zašto bi onda pisci imali volju pisati knjige?

Možda pišu da zarade novac, pitao je jedan momčić, ali se čudio drugi kako to da on nije još nikad dosad vidio nijednoga živog pisca. Zaključili su da još nijedan živi pisac nije dolazio u Prgomelje.

A na pitanje kad pisci počinju pisati i koliko im vremena treba da napišu jednu knjigu, zaključak je bio da sigurno treba mnogo više vremena nego da se napiše zadaća. Nije, svakako, sve bilo u tako šaljivom tonu, naprotiv, djeca su pažljivo pratila sve, u nekim likovima i zgodama prepoznali su sebe i neke svoje osobine.

Priče koje sam ja pisala prije dvadeset godina, a današnja ih djeca razumiju i prihvaćaju kao svoje, dokazuju da nisu baš toliko velike razlike među generacijama kako nam se čini, samo je potrebno način života prilagoditi zahtjevima ovoga novog, uzavrelog doba. 

Kad smo se već načitali raznih priča, zapitali su me što sam ja radila kad sam bila mala. Rekla sam da sam čuvala guske i kravu Pisavu, nosila vodu iz bunara, kupala se u potoku, igrala se u prašini, slušala baku, a kad je imala vremena, baka mi je pričala priče i pjevala stare pjesme.

Na kraju se me pitali znam li im otpjevati koju. Nisam se baš proslavila, pjevati ne znam. Onda su oni otpjevali meni i to baš lijepo, cijeli zbor. Učiteljice su ih pohvalile i tvrde da su dobri i mirni te da vole jako pjevati i da među njima nema nasilja ni sukoba.

Očito je da su djeca vođena vještim rukama učiteljica koje vole svoj posao, kreativne su, dosljedne i u svakom pogledu mogu služiti kao uzor svojim učenicima. A roditelji očekuju od učitelja još mnogo više, dok sami nisu u stanju posvetiti djetetu dovoljno pažnje.