Zemaljska kugla za jedne je zvijezda, a za druge robija. Otkako je čovjek stao na svoje noge na Zemlji, pokušava živjeti tako da mu život teče u miru i ljubavi u skladu sa zakonima prirode i društva. Sreću je nalazio s onima koji su mu bili bližnji, a pomažući jedni drugima, moglo se opstati i napredovati. Stjecalo se ono što je bilo najnužnije, a s vremenom je čovjek uspio ovladati gotovo svime što postoji na Zemlji.
Mnogo je ljepote i bogatstva koje je ljudski rod priskrbio za sebe, ali kao da mu nikad nije dosta, pa su se neki naviknuli i osilili te krenuli krivim putem. Pohlepni su pružili svoje nezasitne šape pa ratovima i nasiljem grabili tuđe, sve odreda i ono što im treba i ono što im ne treba. Tako se ljudska povijest unazadila, osiromašila.
Zlo ipak nije moglo biti vječno. Došli su na svijet neki koji su uspijevali biti jači od zla. Izborili su se za nešto pravde, ljepote života, ljubavi prema bližnjima. Čovjek je stao na svoje noge, krenulo je nabolje i ova zemaljska kugla pokazala je opet želju da bude zvijezda, činilo se ljepše živjeti.
Tako su prolazili vjekovi i svjetovi i čovjeku je trebalo uvijek da se izbori za ono što je lijepo, pravedno, za istinu, za sreću, za ljubav. Sretna vremena su se javljala kada se držalo do svega onoga što je ljudsko, časno, pošteno. Dolazili su na svijet mladi, vrijedni, talentirani, lijepi, uporni, dosljedni i svojim zalaganjem ostvarivali uspjehe u mnogim područjima. Bila su to sretna vremena kad se samo gradilo. Škole i crkve, lječilišta i odmarališta, kazališta i kupališta, putove i parkove i sve što može čovjeka radovati i učiniti mu život ljepšim i lakšim gradila je ljudska ruka.
Vjerujući u čovjeka i u dobro što može činiti ljudsko društvo, ipak je s vremena na vrijeme izgubilo svoj sjaj. I dok neki vjeruju u to ljudsko dobro i raduju se iz duše, dok se postižu vrhunski uspjesi u znanosti, umjetnosti, sportu, dobročinstvima i nadama u još bolje, s druge strane ima i onih koji u svemu tome ne vide ništa dobro. Nesretnici ruše, razbijaju, lome sve pred sobom, dižu ruke iz mržnje i čine i zlodjela. Dok sretna djeca pjevaju i raduju roditelje, prijatelje i sve dobronamjerne ljude, dok svijetle blagdanska svjetla, duhovna neimaština vlada nesretnicima. Nema kod njih samilosti, oni su spremni na zlodjela bez cilja i bez razloga.
Nameće nam se pitanje zašto se tako nešto događa. Umjesto blagdanskih svjetala i sjaja i nade u bolje, bol i suze zaustavile su radosti. Gdje su ti tate i mame, bake, djedovi, susjedi, učitelji i svi drugi koji su možda propustili priliku, koji su čak i bili dužni pomoći na vrijeme da se toliko zlo ne dogodi? Tko je sve kriv za tako nešto, a tko nedužan? Zapravo, nema nedužnih, svi smo krivi.
Duhovna i emocionalna neimaština vlada, nema dovoljno ljubavi, samilosti, pažnje, bratske ruke koja bi se pružila onome tko je u nevolji, nevoljen. Do toga se ne drži dovoljno. Previše se zanosimo nekim lažnim sjajem i život nam teče prebrzo da bismo se posvetili jedni drugima. Tako brzo zaboravljamo jedni druge, pa i one koji nam čine dobro. Zaboravljamo čak i one koji su spremni život svoj dati.
Poslije svečanosti i sjaja pogledajmo u sebe i nađimo ono malo radosti i sreće koje bismo mogli podijeliti s drugima. U obitelji i u društvu uvijek će se naći oni koji nisu sretni, dajmo nešto od sebe, makar neku lijepu riječ, pogled, topli stisak ruke onima koji ni to u životu nemaju od koga primiti.
