Htjeli mi to ili ne, godine prolaze i donesu nam nove nade da će nam se bar neka dobra želja ispuniti i olakšati nam rješavanje naših briga. Mislim da je najveći problem što na vrijeme ne prepoznamo zlo, koje se u ljudske živote uvuče podmuklo poput zmije otrovnice. Mnogo ljudi ustvari ne razlikuje dobro od zla, pa se lako zanesu lažnim i varljivim ljepotama i sjajem, za koje misle da su vrijedne žrtvovati ljudske živote, osobito tuđe.

Iako se ljudsko zlo poigrava čovjekom od njegova postanka, on mu još nije uspio stati na kraj, nego, nasuprot svim nastojanjima dobrih i mudrih ljudi, zlo jaše neuništivo, a zli se ljudi uvijek nađu da ga prihvate i iskoriste za sebe i svoje crne ciljeve. Ti crni ponori zjape i gutaju svojim nezasitnim ždrijelom baš sve do čega stignu.

E sad, ne može se reći da čovjek ipak ne čini dobra djela, pa često i uspijeva svojim naporom, mudrošću, sposobnostima, talentom i plemenitim postupcima, učiniti da mnoga zla nestanu. Zbog toga se ljudski rod od davnine uporno bori kako bi uspio živjeti da bude sretan. Da sreća baš nije jednostavna ljudska pojava, to znamo, pa je uvijek nužno o sreći govoriti svima, a najviše djeci. Valjda su zbog toga i nastale razne škole?

Baš zbog svega toga i ja imam namjeru nešto dodati ljudskom rodu, jer sam vidjela i ono lijepo, a i tužno. Da ne idem predaleko, eto najprije i najdraže mi je govoriti djeci i o djeci. 

Tako na primjer, u ovim prazničkim danima, imali smo mogućnosti diviti se raznim ljepotama, a najljepša su svakako djeca, osobito ona koja se vesele, pjevaju, igraju se, plešu, sviraju, natječu se u onim plemenitim igrama koje su naučili kod kuće, u školi, iz knjiga, gledajući lijepe slike, lijepu prirodu, ljudska djela koja su nastala iz ljubavi i želje da ljudima bude dobro i lijepo. Praznički dani bili su okićeni ljepotama, ne samo onima cvjetnim, nego našim najljepšim cvjetovima.

Mogli smo vidjeti i doživjeti zaista čistu ljepotu, nezagađenu prirodu i nezagađenu djecu, naše malce genijalce, koji su uspjeli briljirati u mnogim lijepim i prelijepim vještinama. Plakale su od sreće mame i tate, učiteljice i tete u vrtićima kad su vidjeli što sve predivno mogu i znaju naša djeca. Došla sam i sama u napast da pomislim kako su ta naša djeca najljepša i najvještija u svijetu. No dobro, imaju i drugi lijepe djece, samo ih još nisam vidjela.

Ne zaboravimo da za takvu djecu, čija god da su, nije dovoljan samo talent i volja, nego velika volja i pažnja najprije roditelja, zatim škole i požrtvovnih učitelja, nastavnika i svih drugih koji su dužni brinuti se za svaki korak djetetov korak, pratiti kamo ide i s kime se druži, što je imalo priliku vidjeti i čuti. Pokazati djetetu čim prohoda i progovori da bude prema svakome koga sretne srdačno i ljubazno. Čovjek ne može i ne smije osjećati nikad da je sam, jer onda ne može biti zdravo ljudsko biće. Dijete se od najranije doba mora privikavati da su priroda, svijet i čovjek povezana cjelina i da jedno bez drugih ne može opstati.

Strašne su grješke kad se djecu uči da se čovjek od čovjeka razlikuje po boji, po jelu i odijelu, po jeziku kojim govori i da to mora onda biti razlog za netrpeljivost i mržnju. 

To su onda kao zmije otrovnice razlozi zla za koje nikada ne znamo da će i kad će svoj otrov prosuti po nama i po svijetu. Dobro je sve dok još imamo nade i vjere da je čovjek u stanju pobijediti zlo.