Uz jasno naznačen kontekst nastanka i izvedbe, ovaj bi monolog mogao biti zanimljiv i drugima, posebice onima koji se bave književnošću za djecu, dramskim odgojem i pedagoškom praksom. Tekst je namijenjen edukativnoj i nekomercijalnoj uporabi
Monolog „Nije fer!”, o kojemu je riječ u ovome tekstu, napisan je u pedagoškom i mentorskom kontekstu, sa svrhom poticanja govornoga, emocionalnoga i scenskoga izražavanja učenika. Tekst je prilagođen dječjoj dobi, tematski blizak učenicima te je odabran za izvedbu na smotri LiDraNo.
Monolog bi, uz jasno naznačen kontekst nastanka i izvedbe, mogao biti zanimljiv i vrijedan i drugima, posebice onima koji se bave književnošću za djecu, dramskim odgojem i pedagoškom praksom. Tekst je namijenjen edukativnoj i nekomercijalnoj uporabi.
Monolog „Nije fer” napisan je za učenicu petog razreda osnovne škole u okviru mentorskoga rada iz dramskog odgoja i priprema za smotru LiDraNo. Polazi od svakodnevnih situacija koje su djeci bliske: obiteljskih odnosa, školskih obveza, uspoređivanja s drugima i osjećaja nepravde. Lik djevojčice oblikovan je kao iskren i suvremen dječji glas koji uz humor i pretjerivanje iznosi vlastite frustracije, ali i potrebu da bude prihvaćena takva kakva jest.
Pedagoški kontekst monologa usmjeren je na poticanje učenice na prepoznavanje i izražavanje emocija kroz govor i scensku igru. Tema „nije fer” prirodna je i česta u dječjem svijetu te omogućuje učenicima da na siguran i kreativan način verbaliziraju osjećaje nezadovoljstva, ljutnje i nesigurnosti. Završetak monologa donosi smireniji ton i pokazuje razvoj lika koji, umjesto stalnoga prigovora, prihvaća vlastiti način funkcioniranja. Time se naglašava važnost samoprihvaćanja i poštovanja različitosti među djecom. Ispod humorističnog sloja provlači se ozbiljna poruka: dijete ima pravo na vlastiti tempo, pogreške i autentičnost.
Mentorski rad temeljen je na procesu učenja, a ne isključivo na završnoj izvedbi. Učenica je vođena prema razumijevanju teksta, razvoju govorne sigurnosti, pravilnom ritmu, svjesnoj upotrebi pauze, pogleda i jednostavnog pokreta. Poseban naglasak stavljen je na autentičnost izvođača, izbjegavanje pretjerane karikature i izgradnju scenske sigurnosti primjerene dobi.
Dramski odgoj u školi ima važnu ulogu u cjelovitom razvoju djeteta jer povezuje emocionalni, socijalni i komunikacijski razvoj. Uz dramski izraz učenici razvijaju empatiju, samopouzdanje i vještine javnog nastupa. Monolog „Nije fer” pokazuje kako dramski rad može biti istodobno odgojno vrijedan, umjetnički poticajan i blizak dječjem iskustvu, pružajući učenici prostor da njezin glas bude jasno i s poštovanjem saslušan.
Nije fer!
(Na pozornici stoji djevojčica. Ruke na bokovima. Gleda publiku kao da joj je dosta svega.)
DJEVOJČICA:
Znate… meni je sve u životu – ali baš SVE – nekako… NIJE FER!
I to nije obični „nije fer”, nego ono… MEGA nije fer!
Ultra! Turbo! XXL! Nije fer puuuuno!
(Počne hodati tamo-amo kao profesor koji drži predavanje.)
Prvo… kod kuće.
Moja mama stalno govori:
(imitira mamu, pretjerano nježno, s rukom na prsima)
„Dušo moja, ti si ODRASLA, ti možeš sama.”
Ali kad želim pospremiti svoju sobu, onda odjednom nisam odrasla!
Ne, ne… tad sam beba!
(cendra kao beba)
„Ajme meni, moja bebica opet sve razbacalaaaa.”
A ja stojim kao kip i mislim se:
Ja? Beba?
Pa zadnji put sam bila beba… ni ne sjećam se kad.
Mislim, dobro… ponekad se ponašam kao beba… ali ne stalno!
1. SITUACIJA – ŠKOLSKA KATASTROFA
A onda škola.
Uf.
To je posebna priča.
Znate onu učiteljicu matematike?
Što se pojavljuje iza tebe baš kad šapćeš?
Ili baš kad se okreneš provjeriti imaš li komadić papira u kosi?
Ili baš kad… trepneš?
(približi se publici, šapće)
Ona ima radar.
Matematički radar.
Izračuna gdje si prije nego ja izračunam koliko je 7 puta 8.
(Što… nećemo sad o tome…)
Jučer me pita:
„Zašto nemaš domaću zadaću?”
A ja sam imala logično objašnjenje.
Super logično!
Znanstveno utemeljeno!
Pametno ko Einstein!
Ja kažem:
(svečano)
„Učiteljice… moj pas… mooožda… mislim… vjerojatno… JEDE radne bilježnice.”
(Pauza. Gleda publiku.)
Ali učiteljica me samo pogleda.
Onim pogledom.
Znate.
Onim.
Što te probije do kostiju.
Do duše.
Do povijesnih ostataka tvoje lipe u prvom razredu.
I kaže:
(imitira učiteljicu hladno)
„Nije fer prema tvom psu da mu to pripisuješ.”
A JA?
JA SAM ŽRTVA OVE SITUACIJE!
Nije fer.
2. SITUACIJA – TJELOVJEŽBA MARATON
Na tjelesnom…
…ja trčim kao (izgovori ponosno) OLIMPIJSKI POBJEDNIK.
I onda me učiteljica zaustavi i kaže:
(imitira učiteljicu)
„Lijepo trčiš, ali bi mogla još brže.”
JOŠ BRŽE?!
Pa ja sam već bila na rubu da poletim!
Da sam još mrvicu brže trčala, završila bih u oblaku kao avion!
Piloti bi me pozdravljali!
„Pazi, dijete u niskom letu!”
Ali NE.
Nije dovoljno.
Jer nije fer.
3. SITUACIJA – SESTRA GENIJALKA
A znate što je najviše nije fer?
Moja sestra.
Ona sve zna.
Sve može.
Sve joj ide.
Izgleda kao da je izumljena u nekom „tvornica savršene djece” laboratoriju.
Ja je zamolim „Pomozi mi oko učenja.”
A ona meni kaže:
„Pa to je JEDNOSTAVNO.”
SVE je njoj jednostavno!
To je njen najdraži hobi – biti jednostavna!
I još kaže:
(imitira)
„Ja sam u tvojim godinama sve radila sama.”
U MOJIM GODINAMA?! (ljutito)
Znači – kad je ona imala moje godine – zemlja je još bila ravna!
Dinosaurusi su hodali po dvorištu!
Internet nije postojao!
Nije fer.
ZAKLJUČAK
I eto…
Ja stalno nešto pokušavam.
Baš se trudim.
Ali nekako…
Uvijek…
Sve nekomu ide bolje.
Brže.
Urednije.
Smirenije.
Profesorskije.
A meni…
Pa, meni ide… nekako mojim stilom!
(ponosno digne bradu)
A moj stil je… pomalo kaotičan.
Pomalo komičan.
Pomalo… moj.
I znate što?
Možda i nije fer…
Ali JE zanimljivo!
I to mi je dosta.
(naklon, preko dramatskog uzdaha)
