U te dane pretprazničke posebno se uznemire oni koji su uvijek puni želja i volje da imaju mnogo više nego što im treba. Posebno je bučno po gradovima koji su u ove dane osobito puni onoga što gotovo nikomu ne koristi ništa, osim da se nešto kupi, nekomu pokloni i onda stoji na nekoj polici sve dok ne dosadi tu. Najčešće su među tom robom igračke koji brzo završe u smeću. Istina je da ima zaista i onih koji od svih blagdana i praznika ipak najviše vole biti uz one svoje bližnje i s njima provode mirne i spokojne dane. Njima je ponekad dovoljna samo lijepa riječ i želja da ih sreća prati zajedno sa svojima bližnjim.

Stara mama Jana baš se nije osjećala dobro i skrivena bi spustila pokoju suzu jer joj nisu planirali doći njezini unuci iz grada. Na sve se već polako i pripremila i naviknula. I to što su otišli svi od kuće već od samih školskih dana, ali su ipak gotovo uvijek dolazili za vrijeme blagdana, a osobito za Božić. To se znalo da se Božić čeka doma uz sve one stare običaje i naviku da se obiđu prijatelji i rodbina, da se izgrle i ispričaju sve ono lijepo i veselo što im se dogodilo u međuvremenu. Ono loše bi se po mogućnosti prešutjelo ako se ikako moglo. Stara Njihova Kuća bila je često puna u te dane. Posebno je bilo zabavno kad bi djedo Šimun naštimao svoje stare egede i popratio pjesme stare i poznate koje su svi znali i nije bilo nikome mrsko zapjevati, najprije onu: „Na tom mladom letu, veselimo se...” Pa tko se ne bi veselio kad se nađe na okupu rodbina i bližnji. Sve do Sveta tri kralja, ako je bilo moguće, prevladavalo je prazničko raspoloženje, sve dok se nisu pojeli svi oni kolači, kiflice, medenjaci, orehnjače i makovnjače i druge finote. Ako je još nešto ostalo, podijelila je stara mama onima koji si nisu mogli tako nešto priuštiti. A onda se primila drugog posla da bude spremna opet za neku drugu priliku i potrebu.

E, vremena su se mijenjala kak je kome već pasalo, moralo se prilagoditi prilikama i neprilikama, ali se Božić uvijek obdržavao barem koji slobodni dan, a dječica bi dolazila barem na školske praznike.

„Ne možemo doći ove godina nikako doma za Božić, imamo svakakvih obaveza svi.”

„Baš nišče ne bi došel?”, rekla je zdvojna stara mama. Nije joj bilo jasno kako to može biti da baš nitko ne može doći doma barem jedan dan. Nije se mogla suzdržati i zaplakala je naglas.

Dosjetio se netko i ponudili se da dođu po staru mamu i da nju dovedu u Zagreb, barem za Božić.

„Kaj vas je slepilo? Kak bi ja mogla na sam Božić otiti nekam od doma?”

„Mama, i ovdje je tvoj dom. Ti se samo spremi i netko će od nas doći po tebe. Zašto ti ne bi došla za Božić u grad?”

Zavrtjelo se Jani u glavi, osjećala je kao da su joj se noge odsjekle, samo što nije pala. Pridržala ju je nevjesta da ne padne.

„No zakaj ti ne bi išla k svoji deci, pak tam je i tebi fakat mesto, negdar smeš biti z decom”, rekla joj je nevjesta.

Izišla je stara mama na dvorište. Krenula je prema vrtu, drvena vrtna vratanca su zacviljela kao da bi htjela plakati za starom gazdaricom. Sam vrt izgledao je začudno još mjestimično snažne zelene boje, iako je bilo već kasno, pred sam Božić. Još ništa nije bilo smrznulo, zelenio se peršin još potpuno svjež, maslačak po stazi raširio je očuvane jedre listove i mamio da ga se ubere, sasvim jestiv čak u ovo doba, uz ogradu još su virkali ponegdje cvjetići nevena.

Da, to sve je i dalje njezin dom, tu se gotovo uvijek može naći nešto jestivo, a onaj kamen u gradu i hladne betonske staze uvijek su je plašile. Ogromne višekatnice i neboderi strašile su je kao neki okamenjeni divovi, djelovali su surovo, bez topline, odbojni i uglavnom sa zaključanim vratima.

U dogovoreno vrijeme došao je po nju najmlađi unuk. O da, taj je baku mogao nagovoriti što god je htio, vjerovala mu je da on kaže i da je crno bijelo. Ljubav takva ponese čovjeka da krene i na kraj svijeta.

Vozili su se poznatom cestom, gledali su pomalo i divili se ljepotama rodnog kraja, sve je još odisalo punim životom. Lišće otpalo kao da se igralo po cestama i jarcima, a crnogorične šume i šumarci bile su pune još nekoga sjaja. Zavodljivo su se zelenile njive kao da je zima negdje daleko.

Kad su ušli u predgrađe Zagreba začudi se baka onim novim kvartovima koje još dosad nije vidjela, ne bi se više uopće mogla snaći, to je sve kao nešto novo sasvim. Zadivio ju je i onaj sjaj i raskoš gradski. Koliko sve to samo mora koštati! A kola tolika da ne mogu jedna druge ni mimoići. Zar ima ovdje baš toliko svijeta i svi se nekuda žure, trubi se nervozno misliš, sad će jedni druge preskočiti. Trebalo im je dosta vremena da konačno stignu u onaj dio grada koji je baka prepoznala, osjetila je ipak neku toplinu kad su došli onamo gdje se nalaze obiteljske kuće. Tu joj se čini nešto toplije, vrtići i travnjaci odišu čovjekovom rukom.

U kući su je dočekali svi koji su bili slobodni to poslijepodne. Osobito je baku obradovala nježna djevojka, predstavila se kao prijateljica njezina unuka ljubimca. Oh, da svakako i ona će rado biti članica takova doma u kojemu se mogu naći tako tople oči i nježne ruke djevojke pune nekog sjaja, ljepote i pristojnosti.

U kući je bio velik okićen bor, na njemu jabuke, kao da su ubrane sinoć u njihovu voćnjaku iza kuće.

Nije baka bila nekakva zaostala, ali je nekako sada tek vidjela da ima života i u gradu, ako se dođe s prave strane. Nije očito dom samo kuća, nego i oni koji tu žive.

Punu raskoš i sjaj grada vidjela je tek sutradan. Poveli su je sin i snaha u sam centar, poželjela je vidjeti Zrinjevac, tu je nekad davno, kad je bila mlada, prošetala, sad je to nešto kao neka priča iz bajke, da to je neki novi svijet. Čuvaju je i paze sada momci, njezini unuci. Siguran je to i sretan Božić.

Kao da su se srele sve ljepote svijeta, blistaju svjetla, trepere zvijezde, a glazba tiha odjekuje, čuju se zvona, a koraci bujne mladeži odjekuju. Božić je, tu je Božić među nama i s nama, u nama.

Nudi i nagoviješta čovjeku ljubav svemoćnu, vječnu. Čovjek je ipak mora biti dostojan.

„Na tom mladom ljetu, veselimo se...ˮ

Vratila se majka Jana na svoj breščec zdravija nego prije odlaska. Razmišljala je o tom sretnom danu kad je spoznala još jednom da su obitelj i blagdani nešto što čovjeku vraća snagu i daje nadu kako svoj dio života treba dijeliti sa svojim bližnjima i svima onima koji to zaslužuju.