Priče ne trebaju samo djeca, trebaju ih i odrasli. Svatko od nas neprestano priča priču vlastitog života i dijeli priče s drugim ljudima. Čovječanstvo se može promatrati kao kolektivno pripovjedno biće – istovremeno pripovjedno i slušajuće

Čovjek je jedino biće na Zemlji koje priča priče, čiji život postoji u pričama. Termin homo narrans prvi je upotrijebio njemački etnolog Kurt Ranke 1967. godine, a nakon toga ga je u češću uporabu uveo američki komunikolog Walter R. Fischer kojemu se često pripisuje autorstvo termina. Upravo čovjek kao pripovjedno biće bez priča biva odvojen od predaka, od njihove mudrosti. Kad zaboravimo istine koje su našim predcima davale hrabrost i snagu, izgubili smo svoje korijene, izgubili smo sebe. Naš osjećaj identiteta i unutrašnje sigurnosti građen je na vezi s našim roditeljima, djedovima i bakama odnosno čuvarima koji su nam priče prenijeli.

Što i zašto pripovijedamo

Priče unose red u kaos suvremenoga života, daruju nam predvidljivost umjesto neizvjesnosti, ritam i strukturu. Ispričane priče svojom se linearnošću suprotstavljaju umreženoj istovremenosti. Priče ne trebaju samo djeca, trebaju ih i odrasli. Svatko od nas neprestano priča priču vlastitog života i dijeli priče s drugim ljudima. Čovječanstvo se može promatrati kao kolektivno pripovjedno biće – istovremeno pripovjedno i slušajuće. Upoznavanje usmene tradicije te tradicionalnih i suvremenih pripovjedača priča, hrvatskih i stranih, može nam pružiti uvid u bogatstvo načina pripovijedanja i prenošenja priča. Traženje odgovora na pitanje kako nam pričanje tradicionalnih priča pomaže u našem (suvremenom) životu također je dobar put prema kvalitetnom pripovijedanju. Načini pronalaženja priča i literature u kojoj priče za pripovijedanje možemo pronaći bitno je za svakoga tko se u pripovijedanju želi okušati. Jedno od čestih pitanja koje početnici postavljaju je: Moram li priču naučiti napamet? Odgovor je: Ne. Ali kako onda? – slijedi pitanje.

Stoga smo se na 7. Danu bajki i priča koji je 3. lipnja održan u OŠ Đure Prejca u Desiniću i u Dvoru Veliki Tabor osvrnuli na to što sve mora sadržavati priprema za pripovijedanje kako bi ono bilo uspješno. Pozornost smo usmjerili na pronalaženje odgovora na pitanje što i zašto pripovijedamo, na načine, metode i tehnike pripovijedanja te odabira individualnog načina pripovijedanja i stvaranja vlastitoga repertoara. Naziv ovogodišnjeg izdanja Dana bajki i priča bio je Pripovjedno tkanje, a tema Tehnike pripovijedanja. Organizatori 7. Dana bajki i priča bili su Hrvatsko knjižničarsko društvo i knjižničarsko društvo Krapinsko-zagorske županije, a suorganizatori Dvor Veliki Tabor i OŠ Đure Prejca, Desinić. Cijelo događanje poduprlo je Ministarstvo kulture i medija RH i Krapinsko-zagorska županija. Manifestaciju su popratile i pomogle izdavačke kuće Katarina Zrinski d.o.o. i Školska knjiga.

Dvorac kao predavaonica, radionica i pričaonica

Bajkovito događanje počelo je ujutro u OŠ Đure Prejca u Desiniću gdje su tri pripovjedačice: Ines Krušelj-Vidas, Valentina Mokrovčak i Miljenka Benc pripovijedale učenicima prvoga i drugoga razreda. Vidjelo se da djeca uživaju u bajkama, a posebno su lijepo reagirali na tri bajke na kajkavskom koje im je ispričala I. Krušelj-Vidas. Nakon inspirativnoga jutarnjeg susreta s djecom bajkarenje se nastavilo u Dvoru Veliki Tabor gdje su nas ponovno dočekale učenice 6. razreda OŠ Desinić koje su nam uz pomoć japanske tehnike kamišibaja uprizorile hrvatsku narodnu pripovijetku Kraljeva kći vještica. Za prilagodbu bajke i jedinstvenu izvedbu zaslužna je prof. hrvatskoga jezika i književnosti u zvanju savjetnice Gordana Bartol.

Rustikalna dvorana u Velikom Taboru bila je ove godine puna jer je manifestacija okupila više od 80 sudionika, većinom iz Krapinsko-zagorske županije i Zagreba, ali bilo je i gostiju iz Bjelovara, Križevaca pa čak i Osijeka te Zadra. Okupljene je u ime Muzeja u Velikom Taboru pozdravio Paul Lekaj, a u ime općine Desinić načelnik Zvonko Škreblin. U ime Hrvatskoga knjižničarskog društva i Društva knjižničara Krapinsko-zagorske županije pozdravila nas je Branka Tuđa Kanceljak. Poticajne riječi uputila nam je i pročelnica Hrvatskog zavoda za knjižničarstvo u miru dr. sc. Marina Krpan Smiljanec. Plenarno predavanje održala je svima dobro poznata profesorica s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Vladimira Velički. Tema je svima prisutnima odlično sjela: Kako pričati priče: O metodama i tehnikama pripovijedanja.

Ovim predavanjem sudionici skupa dobili su kostur priče o priči, a „meso” je dodano u radionicama koje su se održavale u popodnevnim satima. Svima dobro poznata voditeljica StoryLaba Dijana Zorić vodila je radionicu Osnove i smjernice dobrog storytellinga. Prošli smo osnovne pripovjedne metode, standardne elemente svake dobre priče i pripovijedanja, otkrili kako preoblikovati informacije u priču i zašto je to važno za dobar storytelling. Praksu dobrog storytellinga predavačica je demonstrirala trima pričama – klasičnom bajkom, tradicionalnom narodnom pričom te trećom pričom koja nastaje njihovom kombinacijom metodom poznatom kao „new tradˮ ili „new traditionalˮ. Uz pomoć motivacijskoga predmeta svi smo se okušali u pričanju kratke osobne priče, pazeći na kompoziciju i uvažavajući savjete koje nam je dala voditeljica.

Lutkom u kreativnu igru

Svim „starim” sudionicima Dana bajki dobro je poznata Margareta Peršić koja je vodila radionicu intrigantnog naslova Mjenjolik. Sadržaj te radionice najbolje ilustriraju riječi suvremenog talijanskog pisca i teoretičara Alessandra Baricca: „Nismo samo likovi iz priča. Mi smo čitava priča, šuma kojom kročimo, zlikovac koji nas prevesla, rasulo oko nas, svi ljudi u prolazu, boje i zvukovi...ˮ. Veliko zanimanje izazvala je i radionica Osvoji me pričom voditeljice Blaženke Mavrić Vadlja. Tehnika japanskog kamišibaj kazališta u zadnje je vrijeme sve popularnija. Kamišibaj spaja sliku i riječ, radi se o vještini pripovijedanja pomoću slika na maloj drvenoj pozornici – butaju. Također razvija jezične i komunikacijske vještine, potiče kreativnost i stvaralački potencijal, razvija vještinu aktivnog slušanja, omogućuje usvajanje pravila kazališnoga bontona. Nakon odslušane priče sudionici su se podijelili u grupe, napravili svoje ilustracije te pripovijedali priče u navedenoj tehnici kamišibaja.

Veliki broj sudionika odabrao je radionicu Kroz lutku u kreativnu igru koju je vodila Andrea Brlobuš. Kazališna lutka, u kojoj podjednako uživaju mladi i stariji, uz to što je izniman alat za pedagoški rad, također je i veliki pokretač za raznoliko kreativno izražavanje. Ima tako veliku moć, da kroz nju ponekad progovore i najveći šutljivci! Polaznici te radionice naučili su kako na brz način, od jednostavnih materijala (krpa, špaga, papir) možemo izraditi lutkicu ginjolu i u kratkom vremenu oformiti malo kazalište. Izrađenim lutkicama zabavili su se uz igru dramskih metoda i pokušali u zajedničkom igrokazu završiti jednu započetu priču...

Ako mislite da je ovime program 7. Dana bajki i priča završio, varate se, jer najbolje je tek uslijedilo. Srednjovjekovno putujuće lutkarsko kazalište loculatori izvelo nam je predstavu Zmajevo blago (voditeljica kazališta i autorica teksta Andrea Brlobuš). Već se više puta pokazalo da je odrasla publika itekako zainteresirana za lutkarske predstave, pogotovo kad su vezane uz legende. Atmosfera u Rustikalnoj dvorani Dvora Veliki Tabor prema kraju dana sve se više zagrijavala. Svi smo očekivali završni događaj, a to je priča koja nas doziva magičnim čarom. Prvi, ali nadamo se ne i posljednji put, imali smo priliku čuti magnetičnu Dijanu Zorić s bajkom Pamet i sreća i sedmi put magičnu Magi ‒ Margaretu Peršić kako izvodi monodramu posvećenu Ivani Brlić-Mažuranić.

Rastali smo se u nadi da se opet sastanemo i sljedećeg proljeća, ali to je već jedna nova priča, nadamo se da će biti sa sretnim završetkom.

HKD